Izložba Josipa Mijića: Konačna slika (Rad za meditaciju)

'Rascjepi između organičkih formi nejednakih klastera u uleknutom pročelju crnog kvadriranog ležišta isijavaju plavičastu svjetlost. Pod fundamentalnim crnim materijalom senzibilno se od rubova pretače trnovita konstelacija artificijelne jezgre.
Energični portal zaboravljene šume afirmira naše prisustvo, ljudskim očima promatramo sirovu šaržu, konačnu sliku, proročki priziv kraja jedne preduge epohe. Nema povratka u prošlost, nezaustavljivi organizam reproducira vlastitu stvarnost; nakupinu slobodnih informacija i nekontroliranih objava u kojoj egzistencijalističko biće mogućnosti ne može lako opstati.
Mijićeva mistična mreža praznine na površini crne kutije reflektira ukorijenjenu tragičnost ljudske prirode, prijegor koji, u algoritmima dataizma, traži put prema izvoru svjetlosti. Ona se širi negativom korpusa, pulsira tkivom nepravilnih linija i teži za razdvajanjem od opozita.
Konačna slika postaje alegorija humanizmu; ja sam koji stojim ispred i mi sami s druge strane procjepa – beskonačno, neprekidno, izvana prema unutra i obrnuto.
Osloboditi duh pred umjetničkim djelom ojačava moć kontrole nad strahom od redukcije na podatak kojim nas opterećuju izvanjski utjecaji. Izazov očuvanja humanizma i slobodne volje osnovna je zadaća svakog čovjeka; ljubav, prijateljstvo, strpljivost u odnosima i sposobnost odricanja naspram hladnoće i straha od bliskosti.' (povjesničarka umjetnosti Ana Brkić)

Deplijan (.pdf)