Linija horizonta oduvijek je dražila ljudsku maštu. Ona predstavlja daljinu, put u nepoznato i spoj zemlje i neba, to jest spoj našeg postojanja s prostranim i nepoznatim svemirom. Horizonti nas zavode svojom zamamnom širinom, svojim obećanjem neobičnih iskustava i predjela drugačijih od onih u kojima se odvija naša svakodnevica, a stalna težnja zapadnog čovjeka za novim otkrićima u njima pronalazi odgovarajuću metaforu. Horizontima na svojim slikama gledatelja zavodi i mlada umjetnica Marina Ivančić. Zavodi i intrigira.
Na jednostavnim prizorima ona pokazuje raznolike eksterijere u različita doba dana i godine, uglavnom u izduženom horizontalnom formatu (s nekoliko eksperimentalnih vertikalnih). Tim slikama vlada linija horizonta koja ih dijeli na dvije dominantne plohe, a usred njihove praznine nalaze se rijetki objekti ili figure. Ti široki planovi podsjećaju na totale u western filmovima, koji indiciraju ljudsko mjesto u golemoj prirodi i njezino postupno pokoravanje. Na prostorima koje nam Marina Ivančić prikazuje sve daljnje asocijacije i poveznice s različitim slikarskim i fotografskim ciklusima mogu nesputano lutati, pa i odlutati od autoričina djela. Zato ne želim inzistirati na njihovu nabrajanju, tim više jer je efektna kompozicija kojom se odlučila pozabaviti izuzetno jaka u ljudskoj svijesti (kao arhetipska slika koju smo oduvijek gledali u svijetu oko nas, te joj pripisivali sve navedene metaforičke vrijednosti), pa stoga i sveprisutna u umjetnosti.
Bolje je pitati se koji su to horizonti, koje nam pruža ova umjetnica? Riječ je o plohama koje su minimalno tonirane, gotovo kao da su otisnute u drvorezu ili litografiji. Obrisi nekih objekata ili prostora na njima ponekad su ostavljeni u sirovom platnu, a artikulira ih islikano područje oko njih. Sve se to može pripisati autoričinoj grafičkoj naobrazbi i eksperimentiranju s prenošenjem nekih formalnih učinaka grafike u slikarsku tehniku. Linije koje ocrtavaju horizonte na prvi pogled djeluju tvrdo, ali primijetit ćemo da ih umjetnica neprestano omekšava, ne bi li se ta dva svijeta (gornji i donji, prikazani ovdje kroz dvije forme) što skladnije, mekše i senzualnije sljubili. U svemu tome mogu osjetiti sveprožimajući duh igre. Ne egzistencijalnu usamljenost čovjeka u prirodi i svemiru, nego strastvenu žeđ za novim mogućnostima i užitcima, želju za konzumacijom što više površinskih senzacija, jednostavnih zabava i prolaznih zadovoljstava.
To je prepuštanje lakoći bez i jedne mrvice tjeskobe, potraga za novim, ali ne da bi se pobjeglo od staroga, nego iz čistog užitka u podražajima. Za autoricu ovih slika konačno ispunjenje ne nalazi se iza horizonta, na kraju ceste, ili s druge strane udaljenog brda. Naprotiv, ono je upravo tu pred njom u svakom trenutku – na cesti, u svijetu, u svakom pogledu koji joj se pruža. To je vizija života kao polja beskrajnih mogućnosti nad kojim lebdimo u stanju stalne ekstaze. Ako nam ostajanje na površini (slike ili života) omogućava tu sreću, prihvatimo ga (ukoliko možemo) kao jednu moguću metodu ostvarenja i osmišljavanja svoje ličnosti u punini. Svakako ima i gorih načina za provesti život.
Feđa Gavrilović
