Izložba skulptura Petra Hranuellija

PETAR HRANUELLI  6,2

Potresi iz 2020. – onaj u Zagrebu u ožujku i onaj u Petrinji u prosincu – ostavili su iza sebe golemu štetu i traume brojnim svjedocima. Smatra se da je nepredvidljivost potresa ono najstrašnije kod njega – u jednom trenutku živimo svoj svakodnevni život sa svakodnevnim problemima, a u drugome nam doslovce izmiče tlo pod nogama i komadi građevinskog materijala padaju nam na glavu. Život ljudski je nesiguran i krhak. Žrtvom potresa pala su i neka umjetnička djela: od grčkih keramika i egipatskih urni u zagrebačkom Arheološkom muzeju, do brojnih radova suvremenih umjetnika, koji su se rasuli po stanovima i ateljeima. Takvu sudbinu doživjele su i staklene skulpture Petra Hranuellija, razbijene uslijed podrhtavanja koje je Zagreb osjetio tijekom razornog petrinjskog potresa, magnitude oko 6,2 po Richterovoj ljestvici. Ta oznaka jakosti potresa dala je ime ovoj izložbi, na kojoj umjetnik predstavlja krhotine svojih skulptura.

Potres, ta prirodna katastrofa koja se ne da obuzdati, u ovom je slučaju bila koautor Hranuellijevih radova. To me podsjeća na priču o lomu Duchampove poznate instalacije Veliko staklo, nakon kojega je autor u dadaističkom duhu rekao: „Djelo je tek sada dovršeno“. Već sam spomenuo kako su i ljudski životi, poput stakla, krhki, a i interpretacije umjetničkih djela također su prilično nestalne, ovisne o vremenu koje ih tumači i o osobi koja iz njih iščitava i u njih učitava značenja. Može li, onda, umjetničko djelo ikada biti uistinu dovršeno, ako je podložno različitim čitanjima, pa i fizičkim promjenama uslijed vanjskih okolnosti? Može li biti dovršen ljudski život, koji se također može sagledavati iz različitih perspektiva? Ono što na prvi pogled djeluje kao Duchampova ironija, zapravo je prihvaćanje i prepuštanje svemu što je izvan naše kontrole – svim različitim potresima i lomovima – kao faktorima koji kreiraju (i nipošto ne uništavaju) naše živote. A, uostalom, što je uopće pod našom kontrolom?  – Feđa Gavrilović