Koncertnu sezonu u 'Zajcu' otvaraju Bruno Delepelaire i Riječki simfonijski orkestar

Jedan od najboljih mladih europskih violončelista, „francusko čudo na violončelu“, prvi čelist jednog od najpoznatijih orkestara na svijetu, Bruno Delepelaire pobjednik je važnih međunarodnih natjecanja kao što su Karl Davidoff International Cello Competition (2012.) ili Markneukirchen International Instrumental Competition (2013.). Fascinantni mladi glazbeni umjetnik rođen je u Francuskoj 1989. godine, a violončelo je počeo svirati već u svojoj petoj godini zahvaljujući baki, entuzijastičnoj violončelistici amaterki. Nakon Pariškog konzervatorija, studij nastavlja u Berlinu, a solo-violončelistom Berlinske filharmonije postaje 2013. godine te sa svega 24 godine zauzima jednu od najpoželjeljnih violončelističkih pozicija na svijetu. Svoju karijeru u berlinskom orkestru kombinira s već impresivnom individualnom karijerom solista, što mu je omogućilo nastupe na raznim koncertnim pozornicama i s različitim orkestrima, te ga dovelo i do riječkog „Zajca“ i Riječkog simfonijskog orkestra. Nastupao je pod vodstvom gotovo svih velikih dirigenata današnjice, a rado pamti izvedbu Druge Mahlerovu simfonije pod ravnanjem Sira Simona Rattlea. Europska ga glazbena kritika ocjenjuje kao „vještog majstora u filigranskom bojanju zvuka sve do mikrofinih nijansi“, „glazbenikom lirske i virtuozne snage što rezulitira novim svjetlom kojim obasja djela“ te koji svojim nastupima „uvijek pruža toplu i izbudljivu priču“.  A sam Delepelaire kaže:
„Svirati prije svega znači podijeliti emocije. Za vrijeme studija bio sam doista usredotočen na što savršenije sviranje, na to da budem virtuoz. S godinama sam shvatio da je još važnije moći svirati iz srca i pustiti glazbi da govori.“
Djelo koje će, uz Riječki simfonijski orkestar, izvesti na riječkom koncertu u petak, Laloov Koncert za violončelo  u d-molu, jedno je od ponajboljih iako ponekad nepravedno zapostavljenih djela francuskog skladatelja španjolskog podrijetla najpoznatijeg po njegovoj Symphonie Espagnole. Koncert za violončelo i orkestar, skladan 1876. u suradnji s violončelistom Adolpheom Fischerom te praizveden sljedeće godine s njime kao solistom, istovremeno je strastvena rapsodija i djelo pomalo neobičnog, ali privlačnog  karaktera. Iako je popularan među studentima, njegova povijest govori o istaknutom položaju na koncertnim pozornica, o djelu iznenađujućeg i prekrasnog bogatstva u majstorskim rukama, kao što su zasigurno one Bruna Delepelairea.
Drugi dio koncertne večeri donijet će izvedbu monumentalne Osme simfonije u c-molu Antona Brucknera, posljednje skladateljeve cjelovite simfonije i jedne od posljednjih velikih romantičarskih simfonija. Remek-djelo kojim Bruckner dovršava svojevrsnu zvučnu apoteozu romantičarske epohe, glazba „povezana s harmonijom svemira“, kompleksno je djelo što kulminira blistavim velikim finalom koje pak razrješava temeljnu duhovnu dilemu djela. To trijumfalno finale predstavlja pravo čudo kompozicijske strukture i jasnoće. Bruckner je Osmu skladao u svojim šezdesetima, a uz nju se najčešće vežu riječi „epska“, „apokaliptična“, „veličanstvena“.
Opširnije

Ulaznice