Motivi su najčešće urbanog karaktera. Čini se da takav prostor autorica najradije interpretira: bilježeći impresiju. Ponekad ju zanese atraktivan oblik motiva, ali se čini da ne inzistira na tome. Čini se da ju više zanimaju socijalni aspekti. Na formatima rijetko nalazimo ljude, ali su motivi najčešće posvećeni baš njima, stanovnicima, prolaznicima, korisnicima ovih zdanja. Nameću se pitanja uporabe, estetike, smisla, zabilježenih motiva.
Vizualne osobine segmenata urbanog, u autoričinom objektivu inoviraju uobičajeno viđenje. Posebnu pažnju privlače bilješke teških, transportnih, građevinskih intervencija uklopljenih u atmosferu grada. Te fotografije propituju odnose oblikovnih i svjetlosnih situacija, ali pričaju o ljudskom. Ovdje Lara fotografiju dovodi do ruba dokumenta ali kompozicija i ostali elementi, svjedoče kreativnu fascinaciju. Njen osobni doživljaj ipak možemo odrediti percipiranjem cijele kolekcije. Autorica posjeduje svijest o ne baš lirskom povijesnom trenutku. Ona zna da živimo u naporno doba Plavog planeta. Razvoj novih tehnologija i ubrzanje protoka informacija omogućili su da ideja o globalizaciji postane stvarnost. Ali, pitanje globalizacije se ogleda uglavnom kroz elektronske medije, političke proklamacije i relativno jeftine avionske karte. Globalna humanost nije na djelu.
Ove bilješke svjetlom propituju strukturalne odrednice lokacija: mjesta / nemjesta. Antropolog Marc Augé definira nemjesta kao lokacije na kojima se mimoilazi velika količina ljudi koji se ne poznaju i ne stupaju u prisniji odnos. Primjer su ulice gradova, zračne luke, kolodvori, javni prijevoz, prodajni centri, javni prostori namijenjeni zabavi. Sa tih lokacija maknuto je sve što bi moglo odvući pažnju od predmeta ponude. Nelagodan je fenomen da su centri gradova preoblikovani u city, poslovni dio u kojem poslije uredovnog vremena nitko ne živi. Ili frekventna turistička područja gdje je fluktuacija ljudi režirana. Lara Žibret propituje estetiku nemjesta. Birajući neuobičajene kadrove, ona upozorava na civilizacijske probleme. Sve njene destinacije odraz su suvremenoga načina života kojem je karakteristična brzina i protočnost. Bit nemjesta jest da stvaraju samotnjačku obvezatnost, umjesto organske društvenosti, koja je proizvod mjesta.
Autorica sama stvara grupe, oslanjajući se na ideju čvrstoće, masivnosti objekata. Time pomalo gubi čistu ideju likovnosti pa radovi ponegdje bježe ka dokumentarnosti. No, Lara predstavlja scene koje postaju projekcija otuđenja. Prisutna je snažna osamljenost. U našoj površnoj civilizaciji pomirenost sa samoćom nazivamo osobnost. To je zamjena teza te, nosili taj kompliment namjerno ili je izazvan okolnostima, i dalje ostajemo sami. Kapitalu i vjerama to odgovara jer je s nama, i na naj neuvjerljivoj propovjedi barem nekoliko, makar i nepoznatih ljudi oko nas. No, to je varka. Samoća je stvarnost koja nas može pratiti i u trenucima kada se nalazimo usred čopora.
Izvjestan prezir prema urbanom kaosu očitava se iz radova. Primjećivanje i bilježenje nakupina prometnica, uputa ili zabrana govori o senzibilitetu autorice. Ona prepoznaje iluziju slobode. Iluzija nije djelotvorna samo onda kad potpuno obmanjuje već i onda kad prisiljava čovjeka da se ponaša onako kako ona nalaže, iako zna da je posrijedi iluzija. Štoviše, iluzija je tada djelotvornija jer se činjenice zatamnjuju, pa je potreban ogroman napor da se shvati da na zemlji postoje i gladni, bolesni, drugačiji… Tek u postmodernističkom vremenu prepoznaju se situacije u kojima je ponuđeni pogled na svijet neadekvatan. Iluzija tolerancije / demokracije i ravnodušnost aktera odražavaju isti poriv: odvojiti vanjski svijet od razine svijesti na kojoj se spoznaje povezuju s posljedicama. Perfidno plasirana informacija nije samo oružje već arsenal u kojemu se trajno nalazimo lutajući „slobodno“ od zabrane do zabrane.
Ovaj niz fotografija naginje interpretaciji temeljenoj na doživljaju. Tako intenzitet varira od rada do rada. No, pregledavajući cijeli postav, bivamo zadovoljeni prevladavajućom količinom odličnih rakursa. Ponegdje izrezujući iz ponuđenog vidokruga, autorica fotografiji oduzima njenu dokumentarnu cjelovitost. No, to donosi značenje. Ovom inverzijom senzibilna autorica ukazuje na postojanje stvari u drugom obliku, u obliku osjećaja. Ona ujedinjuje svoje osobno raspoloženje s energijama koje emanira lokacija na kojem su fotografije snimljene. Magična slučajnost doživljaja i opažanja te uočavanje vlastite moći izrezivanja oblika / smisla veseli autoricu. Njeni bi radovi mogli biti viđeni kao otoci trenutnog reda u oceanu nereda. Ili obrnuto. Motiv / objekt postaje znak i nije više citat. Tako imamo energiju autorice izdvojenu u prostor fotografije i energiju promatrača kojem je rezultat podastrt.
Eugen Borkovsky, IX. 2019.
