Luka Lagator & Halil Salčin izlažu u Grožnjanu

Predgovori:

   Luka Lagator: Mapiranje trenutka

   Vizualne, ali i sve ostale umjetnosti, imaju u sebi ugrađen komunikacijski segment, bez obzira radilo se o monologu ili ponuđenom dijalogu. Sva povijest umjetničke prakse zapravo je dekodiranje usmjerenih poruka, iniciranih komunikacija, koje su upućene na iščitavanje poznatom ili nepoznatom promatraču. U našem slučaju, autorska, umjetnička karikatura nudi nam poruke, budeći nas iz iluzija, potvrđujući naše sumnje u dobrohotnost suvremenih događanja.



   Luka Lagator podastire angažirana promišljanja. Tu su predstavljene teme koje se bave pojedincem i situacijske karikature koje propituju karakteristike skupina ljudi. One obrađuju ekonomska, socijalna stanja društva ili pojedinaca. Autor rjeđe koristi tekst, češće se oslanja na znakove ili likove, prepoznatljive ili anonimne, ambleme, životinje, arhitekturu… Proporcije oblika svedene su na funkcionalnost, na narativnost motiva, usmjerene za značenje. Autor, u postupku koristeći kolažiranje, nudi alegoriju, satiru, a često predstavlja realizirane metafore. Čini se kao da nas okružuje nizom zaustavljenih performansa.
   Otkrivanje predmeta i situacija, izvlačenje njihove znakovitosti iz memorije omogućava poigravanje. Dosjetljivi karakter scena samo je sredstvo da se postigne cilj. Ovaj niz karikatura većim je dijelom posvećen problemu izbjeglica. Pred nama je niz angažiranih karikatura koje, iz više perspektiva britkim, duhovitim prikazom raskrinkavaju društvene, političke negativnosti, izvrgavaju ruglu postupke odgovornih za događaje ili stanje u društvu. Umjetnik upozorava na činjenicu da stanovnicima današnjice izmiče sigurnost opstanka. Ukazuje da nam se život dramatično promijenio zbog utjecaja financijskih i medijskih sustava pa se društvene konvencije ne daju objasniti na osnovi standardnih normi i vrijednosti. Osvrćemo se službenoj znanosti, ali ona razočarava, prečesto je u službi profita.
   Lagatorove karikature nemaju cilj nasmijati promatrača. Očita je ideja upozorenja, očitovanje drame egzistencije, do ruba panike. Umjetnik često unosi gorčinu. On se ne libi pokazati da političari i većina ljudi zapada ne žele iskreno pomoći; da su im ideje blokirane zadanim putanjama, uvjetovane sustezanjem. Običaji postaju alibiji sistema. Mediji nude konstantnu dekoncentraciju. To je osnova zaokupljanja pažnje ljudi. Lakše ih je obmanjivati ako su odvojeni od izvora informacija, intuicije ili nadahnuća. Odgovornost je omalovažena iako smo svi umiješani. Svijet je ovakav jer smo dopustili podivljalom kapitalu da ga učini takvim. Lagator prezire poslušnog, pasivnog promatrača koji ništa ne riskira, već bez otpora proživljava svoje vrijeme trajanja. Autor probija zidove u koje se pokušavamo sakriti. Još davno, Voltaire kaže: 'Nijedna pahulja u lavini nikad se nije osjećala odgovornom'.“
    Neke od ovih kompozicija djeluju nadrealistički jer su sekvence ujedinjene značenjem, a uklopljene na način da im se mijenja smisao. Autor ih spaja želeći postići osvješćivanje, edukativnost ili u najmanju ruku upozoravajući smisao. Luka Lagator progovara o vremenu koje dijelimo. On uzima scene koje prepoznajemo iz svijeta politike ili spektakla, iz okruženja koje nije realno već je izgrađeno i plasirano medijima masovne komunikacije.    Autor je svjestan ciljane uniformizacije svijeta ponudom simulakruma i onesposobljavanja osobne autentičnosti, što sve zajedno rezultira anuliranjem inicijativa. Ekran ili fotografija, plošna slika, sredstvo je komunikacije. Očitost i sugestivnost ovom mediju daje moć i mogućnost manipulacije. Srednjevjekovna je freska nudila na vjerovanje sliku sveca s pripadajućim atribucijama. Novovjeki mega-plakati ili vijesti na TV ekranu također nameću vjerovanje. Agresivno ponavljana ponuda zadržava se u memoriji. Promatrač od količine informacija ima osjećaj da sudjeluje u svemu, ali gubi kontakt s realnošću. Naš glas se čuje ili vidi, ali efemerno, na ekranu društvene mreže. Više ne razlikujemo jesmo li negdje bili ili smo samo vidjeli sliku. Lagatorove scene su svojevrsni antiplakat, anti-vijest, trenutak otpora demistifikacijom realnog. Ove scene nas osvješćuju da, u svijetu koji emitira ciljane informacije, postojiu i drugi pogled, koji, ipak, uspijeva odvojen od reklama i službenih vijesti, zagledati u realnost obmana.
   Lukin, možda, najdramatičniji rad zasigurno problematizira fenomen administracije i žrtve koja nije stigla ni postati svjesna situacije. Djeteta čije je tjelešce doplutalo na možda, od njegovih roditelja, željenu obalu. Kao i tijela mrtvih nasukanih kitova ili snimke vijetnamske djevojčice koja bez odjeće, u stravičnoij panici pokušava pobjeći nekom plaćenom zlostavljaču. Priznajemo, već smo oguglali… Mediji su nas dresirali da više ne reagiramo na nagorjela ili izmrcvarena tijela, na žrtve neposredno pred egzekuciju. Postali smo imuni. Uvijek se pitam: jesmo li tako dostigli realno ljudsko krvožedno stanje ili je, ipak, u pitanju dresura i priprema za još veću nehumanost?
   „Navučeni“ smo na nacionalne identitete koji nikada nisu poslužili za nešto dobro. Stvoreno napeto stanje pothranjuju religije i kapital kao razlog za podjelu, a sve u svrhu gramzivog, ali administrativno legaliziranog stjecanja profita: sniziti cijenu rada onome tko nije domicilni stanovnik. Nažalost, nacionalna pregrijanost uzrokuje žrtve. Kao što su se nekada pod krinkom religije vodili vjerski ratovi, sada se vode nacionalni ratovi. Kad se bolje pogleda, uvijek se kao krivac otkrije prikriveni materijalni interes.
   Pregledamo li materijal, nazire se humana premisa. Ohrabruje da fizičari/filozofi kvantnom teorijom, bozonom i spoznajama redefiniraju realnost. Oni ne mijenjaju svijet revolucijom, ali mijenjaju doživljaj okoline i odbacuju načine ponašanja koja su zapadni kapitalizam i vjere stoljećima ruku pod ruku zlorabili. Tako, univerzum u shvaćanjima više ne funkcionira kao mašina prema Newtonu, već kao polja energija koje se pojavljuju u različitim oblicima. Čovjek, osoba više nije kemijska reakcija, već energetski naboj. Umreženost svega uvjetuje i nas same. (Eugen Borkovsky, X. 2017.)

---
   Halil Salčin: U potrazi za oblikom

   Recentnom kolekcijom likovnih promišljanja predstavlja se Halil Salčin. On se zaustavlja u galeriji da s nama podijeli fascinaciju mogućnostima likovnog oblikovanja. Radi se o crtežima i laviranim crtežima srednjeg formata. Umjetnik progovara gestom, a odmah zatim strpljivom preciznošću. Njegovo istraživanje kreće se u dva smjera. U asociativnom smjeru, igri fragmenata koji podražavaju realne oblike i u smjeru apstraktnih rješenja. Analiza traži odgovornost doticanja mnogih područja koja je autor, svjesno ili nesvjesno apsolvirao kako bi se dobio podastrti rezultat.
   Zauzimanje bjeline podloge gesta je obojane vode. Salčin dopušta mrlji, fleki njen život. On poštuje slučajnost, inicira ju. Početni, spontani oblici bivaju ocrtani ili docrtani linijom ili grafom. Gesta se naslanja na snagu tona, rastera. Kasniji potezi materijaliziraju promišljeno ili instinktivno osjećanje. Oni detektiraju oblik koji postaje osnova za ponudu značenja. Kompozicije većine radova su, unatoč spontanosti, funkcionalne. Pomaci, poneka necentriranost u kombinaciji s drugim detaljima u službi je dramaturgije radova. Iz konglomerata nakupina i poteza iščitavamo nadrealističke sadržaje. Autora zapravo ne zanima ambijent, oblik motiva ili položaj. Formu koju iskazuje on izuzima iz rasploživog bogatstva gestualno izvedene podloge. Pred nama su vizualizacije koje se podudaraju s emocionalnom napetošću, a koje su tijekom instinktivne realizacije prošle doživljajne i spoznajne pomake. 



  Autor odustaje od premise oblika prepuštajući se instinktivno dojmovima rastera podloge. Umjetnk integrira elemente koje uočava zagledanjem. On osvješćuje asocijacije oblika, ponekad uočene, a ponekad podražavajući željene. U asortimanu pronalazimo prikaze raznorodnih aktera ili samo njihove atribucije poput individualnih ili vizualnih karakteristika. Tako se pred nama nižu simbolične situacije koje moramo iščitavati poput rebusa. Ponegdje promišljene, a ponegdje halucinatorne kombinacije promatrača dovode u nesigurnost dojma.
   Autor sumnja i propituje viđeno u okviru osobnih spoznaja i memorije. Po principu organiziranog kaosa, granica između doživljenog i realnog razbijena je. Umjetnik je na razmeđi opažanja, interpretacije i želje za mijenom. On se igra. Znakove povezuje u priču – kao u stripu ili na freski. On kreće i dalje: kao u križaljci, gdje se usklađuju pojmovi koji jedan s drugim nemaju neke logične veze. Priklanja se suvremenom, gdje, umjesto estetskog, kasni postmodernizam poštuje instinktivno. Ideje, želje, snovi rasječeni su uočenim oblikom ili promjena vizure inicira mijenu. Memorija je suputnica mijene. Ili, možda, mijena utječe na memoriranje oblika? Ostaje pitanje gubi li mijena snagu u vremenu ili mi postajemo naviknuti na nju? Čini nam se da autor nije sasvim siguran u kojoj je mjeri potrebno žaliti, a koliko je neophodno  napuštati osvojene oblike i potražiti novu situaciju koja donosi svježe impulse.
    Svaki put kada pregledavamo radove ili nasumce podignemo pogled na neki od njih, doživljavamo novi utisak. Mogu nas ljutiti, raspoložiti, zamisliti. Stilska nedefiniranost i oblikovna nepredvidljivost omogućuju spontano čitanje ovih holograma stanja. Autor u neutralni prostor „bijele kocke“, izdvojen od vanjskih faktora, uvodi krokije osobnog prepoznavanja. Galerija je realna, oblik je irealan. Ili obrnuto? U ovom slučaju galerija postaje umjetnikov prostor provjere.
    Radeći na ovom projektu, autor kao da se kontrolira, primiruje, koncentrirajući se na motiviku unutar zadane ideje. Ponekad uspješno, ponekad površnije, kao da ritual oblikovanja pretapa u osobnu mijenu stava. Jer, mrlja može ostati mrlja, ili postati neki oblik kojeg, uz neznatne intervencije, možemo ponuditi promatraču na uvid. Većina će tražiti oblike i bit će zadovoljena u količini ovisnoj o individualnoj maštovitosti. Promatrač se mora sam odlučiti što doživljava gledajući ove radove. Doživljava li ponuđeni oblik ili događanje umjetnikova traženja.
   Autor kao da želi istovremeno prikazati i sakriti. On ne sugerira ni vrijeme niti mjesto događanja. Ukazuje nam na nesigurnost prihvaćene zbilje. On koreografira scenu, inicira događanje oblika pa ga zatim zaustavlja, dograđuje, pa opet ometa spontanost korelacije kolora, vode i podloge. Ovlaš kontrolira liniju i mrlju u rasprostiranju. Ova igra dopada se autoru pa ju on ponavlja izvodeći eksperimente do konačnog stanja. Krajnji oblik poštuje djelomično nadziranu slučajnost. Tako, ovaj niz radova očitavamo dokumentiranjem nestalnosti oblika. Osvješćivanje ovom spoznajom vodi nas teoriji organiziranog kaosa i stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Autor ritam mijene spaja s osobnim doživljajem i čini ga vidljivim. Smisao ovi oblici pronalaze u evokaciji tijeka energije umjetnikovog stanja, a figurativnost je ovisna o percepcijskom trenutku. Pred nama se nižu radovi koje možemo, prema intenzitetu predstaviti u nizu koji nije kronološki vezan uz nastanak već količinom uklopljene energije.
   Umjetnik poštuje eksperiment. On je čitljiv u radovima kroz forme nedovršenih oblika i skiciranih, a nedocrtanih silhueta ili mrlja. Halil tijek zaustava u trenutke, a niz bi mogao biti nastavljen u svakom sljedećem trenutku. On plasira postavku da je svjesno i podsvjesno zapravo dio istog života. Autor nudi promišljanje o prevrednovanju stvari po obliku i po smislu. Heterogenost rezultata govori o svjesnosti strategije. Čini se da autor ocrtava situaciju u kojoj se nalazi: otvorene prostore mogućnosti koje već zasjenjuje iskustvo. On kontinuirano otvara nova činjenja unutar nepredvidivih područja kreativne vizualizacije. (Eugen Borkovsky, X. 2017.)

https://www.facebook.com/FONTICUS-gradska-galerija-Groznjan-444559365194/