Knjigu 'Izabrana djela' pjesnika i filozofa Đure Arnolda, koju je priredio Daniel Miščin, objavila je Matica hrvatska u knjižnici Stoljeća hrvatske književnosti (SHK).
vrijeme: 14.01.2021.
Priređivač navodi kako je izbor pjesama načinjen iz Arnoldovioh zbirki objavljenih između 1899. i 1935., a riječ je o zbirkama "Izabrane pjesme", "Čeznuća i maštanja", "S visina i dubina" te "Na pragu vječnosti".
Od Arnoldovih govora uvršteni su oni koje je održao u svojstvu Matičina predsjednika, a koji su na početku stoljeća izazvali velike polemike i kritike među tzv. "mladima" - Narodna književnost i kritika; Književnik i narod; Umjetnost prema znanosti; Može li umjetnost zamijeniti vjeru i Jedinstvena hrvatska narodna kultura.
Od rasprava uvrštene su Arnoldove središnje i u našoj suvremenosti dobrim dijelom relevantne filozofske studije "Zadnja bića" (1886.), "O psihologiji bez duše" (1898.), "Filozofija, prirodne nauke i sociologija" (1899.) te "Monizam i kršćanstvo" (1909.).
Miščin ističe kako se, pokušamo li neka od Arnoldovih stajališta prevesti na jezik moderne pa i našega vremena, čini da bi se moglo zaključiti kako u pozadini njegovih refleksija o narodu zapravo stoji strah od negativnih učinaka globalizacije na nacionalni identitet.
"U tom je ključu lakše razumjeti neprestanu napetost koja se pojavljuje u Arnoldovim refleksijama o odnosu hrvatskog prema drugim narodima", piše Miščin i dodaje kako izgleda da je slojevitost tih stajališta dokaz da se u Arnoldovoj nutrini sučeljavaju svjesni kozmopolit i iskreni rodoljub.
Ocjenjuje kako su Arnoldu pojedine izjave poput primjerice "tuđinski utjecaji uz liepe narodne tvorevine, na koje treba da nadovežemo, ne samo suvišni, nego upravo – štetni", priskrbile i optužbe za ksenofobiju.
Ta Arnoldova stajališta, smatra, ne valja promatrati izvan njihova konteksta, koji je zasigurno neodvojiv od povijesno duboko ukorijenjena straha za opstojnost i subjektivitet naroda koji se Europi ne može nametnuti niti svojom brojnošću niti mjerom svoga političkog ili kuturnog utjecaja.
Stoga takvim, ponekad zbunjujućim Arnoldovim stajalištima koja mogu izgledati kao zalaganje za prividno oprečne vrijednosti, možda treba pristupati s ponešto više blagonaklonosti, dodaje Miščin.
"Valja u tom smislu imati na umu da su ta stajališta zapravo posljedica straha da u novim okolnostima planetarne uniformiranosti svijeta može biti izgubljen individualitet kako pojedinca, tako i čitavog naroda", piše Miščin i dodaje kako se čini da se upravo ta briga nalazi u temelju svih unutrašnjih proturječja u misli Đure Arnolda o odnosu vlastitog prema drugim narodima.
Naglašava kako zbog te brige, a ne prvenstveno zbog straha od drugih naroda, Arnold zazire od učestalog spomena slobode. "Nju su često zazivali i modernisti, i to ne samo u umjetničkom, već upravo u smislu tog osjetljivog odnosa širokog europejskog kozmopolitizma i zdravog patriotizma", ističe Miščin.
Đuro Arnold rođen je Ivancu kraj Varaždina 1853., a preminuo u Zagrebu 1941. Prvi je doktor filozofije promoviran na Zagrebačkome sveučilištu. Nakon svršetka studija filozofije, povijesti i zemljopisa, službovao je kao gimnazijski profesor, a potom od 1896. i kao redoviti profesor za teoretsku i praktičnu filozofiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Bio je predsjednik Matice hrvatske od 1902. do 1909., u iznimno turbulentnoj dionici njezine povijesti - u jeku sukoba "starih" i "mladih". (Hina)
