Pred nama su djela umjetnika koji je opčinjen informacijama. On s jedne strane kroz vizualno, multimedijsko ispoljava unutarnja stanja i previranja, buku misli, kako svojih tako i onih svojstvenih gotovo svakom čovjeku danas, dok s druge strane permanentno propituje širi društvenopolitički kontekst. Te dvije strane nisu toliko različite koliko se na prvi pogled možda pretpostavlja. Nadopunjuju se, reći ću i da se podudaraju. Autor nas katkad u slojevitost svojih radova uvodi na suptilan način, a katkad zavodi „jasnoćom“ na prvi pogled, stoga budimo oprezni i ne nasjedajmo na njegove provokacije. Bilo da se radi o digitalnom ili klasičnom slikarskom pristupu, on kolažiranjem informacija iz novina o ljudima, stvarima i događajima i slojevima boja kreira metež i zamršenost, kaos pa i cageovsku ili možda još bolje fluksusovsku zbunjenost publike.
Ne mislim da je Mladen Lovrić ikada vjerovao da umjetnost, bez obzira na njezinu različitu dozu angažiranosti, izravno može promijeniti svijet. Posredstvom likovnih i inih elemenata on naprosto komentira svijet i vrijeme u kojem živi(mo), te na taj način ostavlja svoj trag. Hoće li te tragove dalje netko prepoznati, pratiti to ne ovisi o umjetniku. Bilo kako bilo pred nama su činjenice kao što je i sam autor činjenica i kao takve bespogovorno su zauzele svoje mjesto pod suncem. Svaki djelić formata, svaki materijal, svaki predmet (ready-made), svaki instrument, ton, zvuk, pokret podjednako mu je (ne)bitan.
Mladen Lovrić sa sigurnošću progovara o nesigurnom svijetu.
Miroslav Pišonić
