Novi dvobroj TEME 5-6/2011

Časopisi su jedna od naših bolnih tema. Njihovom sudbinom bavili smo se u nekoliko brojeva unatrag sedam godina, no količina nejasnoća, nedorečenosti i neizvjesnosti koja prati ovo važno područje izdavaštva tolika je da ćemo im se vjerojatno i dalje vraćati, makar kao mogućnosti govora o sebi.

Inicijativa Časopisa u časopisu starija je od Festivala koji se već osam godina održava u Škocjanu, selu uz slovensko-talijansku granicu, s programima koji se odvijaju u Sežani, Kopru, Trstu i Ljubljani. Naime, gostovanje časopisa u drugim časopisima započeli smo potkraj osamdesetih godina tako što je časopis Quorum bio ugošćen s velikim tematima, ili čak cijelim brojevima, u časopisima poput beogradske Književne reči, novosadskih Polja ili ljubljanske Literature. Naravno, ovi su časopisi također gostovali na stranicama Quoruma.
Inicijativa koju su pokrenuli Primož Repar i Stanislava Chrobáková Repar, urednici i izdavači ljubljanskog časopisa Apokalipsa, okupila je niz časopisa s prostora između Baltika i Jadrana, a suradnja među njima otvara neprestano nove mogućnosti kako urednicima, tako i autorima-suradnicima čiji tekstovi tako, možda na mala vrata, ulaze u druge kulturne prostore i započinju svoj život među malobrojnom, ali još uvijek vjernom časopisnom publikom. S druge strane, ne manje važne, Festival Časopis u časopisu mjesto je, osobito posljednjih godina, razmjene iskustva preživljavanja, jer sudbina časopisa nigdje danas nije zavidna. Škocjan je mjesto na kojemu se svake godine pokupi doza eliksira opstanka, čak i onda kada nema mnogo ohrabrujućih vijesti iz prakse kulturnih politika zemalja sudionica. Iz godine u godinu zapravo ih je sve manje.

Interliber je također jedna od naših neiscrpnih tema. Prošlogodišnji je nadmašio svoja ranija izdanja po količini organizacijskoga kaosa, bezidejnosti i besmisla, pouzdajući se jedino u publiku gladnu knjige i informacije o knjizi. Pošast grabeža, predatorstva i beskrupuloznosti krezubih tigrova hrvatskog nakladništva pojela je tužne betonjare nekad reprezentativnih izložbenih prostora, a u toj megalomaniji sajamska uprava kao da je samo nijemo slegnula ramenima i prepustila se bujici koja će, nadamo se, isprati i naslage mulja u koji se godinama zarivaju glave nespremne na bilo kakvu promjenu. Zagrebački Velesajam dio je monstruozne papazjanije poznate pod nazivom Zagrebački holding, čiji je jedini smisao isisavanje zadnje lipe iz džepova svojih građana e da bi se preživjelo, jer građani su tu zbog Holdinga, nipošto Holding zbog građana. U takvoj konstelaciji naravno da nikome ne pada na pamet oživljavati tužnu ruševinu od nekad važnog izlagačkog mjesta u ovom dijelu Europe, ma kako to zazorno bilo čuti ušima čija gluhoća ne čuje sadašnjost, ali je itekako bolno probija bolja prošlost.
Kruno Zakarija, izdavač filozofije i naš vjerni suradnik, posložio je faktografiju Interlibera 2011. kojoj ne treba nikakav komentar. Dovoljno je pogledati imena, brojke i kvadrate, pa slika Interlibera, ali i hrvatskog izdavaštva, zabljesne u punom sjaju. Ili bijedi. Ovisno o kutu iz kojega gledamo. Zakarijin kut je, slučajno, čvrsto na zemlji. Je li sve drugo onda u oblacima?

Zahvaljujući simpatičnoj pjesmi Siniše Kekeza, uglednog novinara i dionika splitske književne scene, pod naslovom Splita mi je puna kita, nastavljamo našu već uhodanu i također neiscrpnu rubriku Poništeni gradovi. Sinišin pogled jedan je od najduhovitijih i najpreciznijih među dosad objavljenima. No, potreba različitih ljudi da progovore o svojoj nemoći pred intenzitetom urušavanja tisućljetnih gradova, pa i neki marginalni tekstovi po samozvanim velikim medijima, pokazuju da se nekakvi oblici otpora ipak pomalo artikuliraju, barem onda kada postane “puna kita“. Nama je već odavno! (Branko Čegec)