Nakladnik Hena com objavio je novi roman Franje Janeša, 'Petlju', zabavnu fresku grada i suvremenosti koju je urednik knjige Kruno Lokotar opisao kao štafetni krimić a sam autor kao slojevitu dramu koja pleše na rubu raznih žanrova i počinje 'nesretnim događajem koji to možda i nije'.
vrijeme: 28.05.2021.
"Roman 'Petlja', peti roman Franje Janeša, opet je novi korak i nova igra u njegovu opusu", rekao je Lokotar u razgovoru za Hinu nakon što je planirana promocija knjige u parku ispred književnog kluba Bookse u četvrtak navečer otkazana zbog nevremena. "Napisan je kao štafetni krimić – krimić gdje jedan čin, koji je možda došao iz pretjerane osvetoljubivosti, izmiče kontroli i tada se domino efektom redaju nevolje, u jednoj fresci grada i suvremenosti kakva ne pamtim da je davno napisana", dodao je.
Motivacija za taj primarni čin "bio je osjećaj poniženosti čiji su korijeni zakopani duboko u prošlosti i - na neki način, uvijek nepravedno - stare krivnje, stare razmirice za koje akteri čak i ne znaju, dolaze na naplatu". Tako je to, kako je napomenuo, ujedno i roman koji postavlja ozbiljne etičke dileme i postavlja ozbiljne etičke kriterije, a istovremeno je silno vješto napisan te čak i zabavan.
Kao posebnu vrijednost romana Lokotar je izdvojio njegov jezik i portretizaciju likova. Po njegovim riječima, Janeš se u "Petlji" dotiče mlađih generacija, te "vrlo precizno i vješto skida jezik tih takozvanih 'digitalnih mozgova', viših srednjoškolaca, kao i njihove preokupacije i njihov odnos s drugim generacijama".
"Tako da imamo i tu međugeneracijsku igru, pa je itekako ovaj roman zgodan za preporučiti profesorima hrvatskoga, jer mislim da bi se srednjoškolci mogli identificirati s njegovim likovima te suočiti s vrlo bitnim moralnim i etičkim pitanjima koje roman postavlja", istaknuo je urednik knjige.
Svoj novi roman autor je opisao kao slojevitu dramu koja pleše na rubu raznih žanrova, napeto se čita ali nije klasični krimić, iako počinje "nesretnim događajem koji to možda i nije". Svako poglavlje ispripovijedano je iz perspektive drugog lika; sa svakim poglavljem fabula se, pomaknuta iz perspektive drugog pripovjedača, "štafetno" razvija dalje, da bi se naposljetku priča zaokružila. Pet je likova, a prvu priču priča Josipa, samohrana majka koja sa sinom tinejdžerom odlazi u kolibu usred šume.
"Dakle, knjiga počinje kao nekakav horor, što u neku ruku i jest, ali onda se žanr promijeni i počne se ispreplitati s drugim pričama", objasnio je pisac. Čitatelj upoznaje različite slojeve društva, tajkune, pripadnike srednje klase, izbacivačkog i krimi miljea.
Ova je knjiga, rekao je autor, odraz široke palete njegovih interesa, od književnosti, u kojoj ga zanimaju svi žanrovi do, kako je naglasio, još i više - filmova, što je sve na njega ključno utjecalo u smislu da se ne sputava formom, strukturom, pa čak ni radnjom. "Iako, za razliku od mojeg drugog i trećeg romana, koji su stvarno bili uvrnuti i igrali su se mnogim žanrovima, ovaj je roman, moglo bi se reći, ipak relativno konvencionalna drama s elementima trilera", napomenuo je Janeš.
Kao piscu važna mu je "jaka priča i da su likovi uvjerljivi, da su živi, trodimenzionalni, životni, jer tada priča sama teče". "Ako se k tome zalomi da unutra ima i nekakve mudrosti, to se najčešće dogodi sasvim slučajno, bez nekakve namjere; nekad se i sam iznenadim kao pisac kakve rečenicu izađu iz usta mojih likova", kazao je nadalje autor, koji kao svoje književne heroje izdvaja Davida Mitchella, Niccolu Ammanitija, J.K. Rawling, Stephena Kinga.
Franjo Janeš (1982.) diplomirao je njemački i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao germanističku lingvistiku. Dosad je objavio eksperimentalni crnohumorni roman "Noć mrtvih živaca" (2009.), intelektualni blockbuster "Formula za kaos" (2011.), antipovijesnu satiru "Čerupanje feniksa" (2013.) te pseudokrimić "Tunel na kraju svjetla" (2016.).
Autor je istaknuo kako kad piše, piše vrlo lako, a gotovo pet godina od njegovog posljednjeg romana prošlo je, kako je rekao, jer je bio razočaran recepcijom prethodnog romana. "Rekao sam sam sebi, ako nitko ne želi da pišem – neću pisati. Međutim, postalo mi je u međuvremenu dosadno, a i ionako sam shvatio da pišem za sebe i odlučio sam se koncentrirati na one čitatelje koji uživaju u tome što pišem i ne zamarati se onima do kojih nisam uspio doprijeti", rekao je.
Budući da se od pisanja "ne može živjeti", Janeš radi kao viši lektor na Odsjeku za germanistiku FFZG-a, te svira gitaru i pjeva u bendovima End or Fin i Astridian, a dvije pjesme svojih bendova uvrstio je i u "Petlju", gdje služe kao "nekakav soundrack romana, bliske po atmosferi, a i po osnovnoj filozofiji".
"U glazbi mi je bitno da je melodija snažna, a u literaturi mi je bitno da je priča snažna. Ja tu vidim nekakvu sličnost. Također, uvijek mi je bio bitan jezik, uvijek pazim na melodiju rečenice, na ritam, i vrtim rečenicu dok nisam potpuno zadovoljan kako zvuči. Jako mi je bitno kako rečenica teče i tu je možda isto sličnost sa glazbom, da ima ritam", zaključio je pisac. (Hina)
