Pjesnikinja Katarina Brajdić dobitnica Nagrade „Dragutin Tadijanović“

Svečanost dodjele Nagrade bit će 4. studenog u Slavonskom Brodu u Spomen-domu Dragutina Tadijanovića u sklopu manifestacije Tadijine jeseni na 119. rođendan ovog istaknutog hrvatskog pjesnika i akademika.

Katarina Brajdić rodila se 1982. u Karlovcu. Završila je studij komparativne književnosti i hrvatskog jezika i književnosti. Znanstvene i kritičke tekstove o suvremenoj hrvatskoj poeziji objavljivala je u časopisima Zarez, Quorum, Tema, Književna republika, Vijenac, Fluminensia i Filozofska istraživanja te u radijskoj emisiji Bibliovizor. Pjesme su joj uvrštene u skupnu zbirku Na početku novog kruga (CeKaPe, 2021.). Bila je dugogodišnja članica uredničkog kolegija Festivala europske kratke priče. Trenutno živi i radi u Bruxellesu.

Kako je u obrazloženju dodjele Nagrade „Dragutin Tadijanović“ naveo akademik Krešimir Bagić, Prečaci su kompleksna knjiga koja pregnantno, pitko, povremeno gotovo aforistički, progovara o kompleksnim temama kao što su egzistencija, intima, samoća, potraga za identitetom, jezik kao prostor svekolikog iskustva. Zbirku čini 66 tekstova, pisanih u stihu ili proznom slogu, i raspoređenih u pet cjelina kojih su naslovi:  „Sve si rekla ništa rekla nisi“, „Kamo puste sreće“, „Hoće te rečenica“, „Ni sebi ni svome“ i „Prečaci“. Lirska protagonistica Katarine Brajdić nerijetko poseže za svakidašnjim motivima ili pak ponire u djetinjstvo i obiteljsku genealogiju. Govoreći o svakidašnjim motivima (npr.: radovi na pruzi, putovanja, pijenje kave, čovjek koji nosi staklo, rezanje češnjaka), ona u pravilu kreće od konkretne slike prema nadređenoj temi, pri čemu lirska naracija nerijetko postaje uporište prigodne filozofičnosti. Tako u pjesmi „Radovi na pruzi“ govor o radovima, kašnjenju i čekanju vlaka postaje temelj za uopćavajuće poetske maksime poput „svaki razmak je potreban“ ili „svaka je udaljenost slučajna“. Kada pak lirska protagonistica ponire u djetinjstvo i obiteljsku priču, njezin je govor  intiman i angažiran, izravan i paraboličan. Nižući storije o ženama u obitelji, baki i djedu, ocu, odnosu prema zemlji, smrti, selu, nasilju, ostavinskoj raspravi i sl., ona zapravo prikuplja raznorodne elemente iskustva ne bi li naznačila aporije i izazove identiteta pojedinca (prije svega žene) i kulture kojoj pripada. Spomenuto je iskustvo prezentirano veoma prijemčivo - gorkoslatkim diskursom u kojemu se prepleću ispovjedni ton i distanciranost, detalj i cjelina, diskursom koji povremeno rese uspjeli paradoksi i retoričke piruete. 

Zbirka Prečaci može se u cijelosti čitati i kao lirski esej o čudu jezika, u kojemu se rađaju i ozbiljuju subjekt i njegovo iskustvo. Autorica se naime neprestano pita o odnosu jezika i govornika, poeziju zamišlja kao potragu za riječima i rečenicama koje će kreirati događaj i smjestiti govornika u nj, ali i kao ritualno oslanjanje o tuđe rečenice koje će govorniku pomoći da razvije svoju misao. Završna cjelina „Prečaci“, po kojoj je zbirka naslovljena, doista funkcionira kao desetodijelni poetski esej o citatu i citiranju, o odnosima tekstova koji se prepleću, dopunjuju, izazivaju, stalno iznova raspoređuju poznato i nepoznato, recivo i nerecivo. Nedvojbeno je da Katarina Brajdić u jeziku traži prostor slobode, ali i prostor za pobunu i samospoznavanje. O tome na svoj način svjedoče završni stihovi lirske minijature „Samo jezik“: „najradije pišem o riječima/ jer su privremene i jer su svemoguće/ bog mi treba samo u jeziku“.

Iako se radi o pjesničkom prvijencu, Prečaci Katarine Brajdić tematski su zaokružena, stilski dotjerana, aktualna, izrazito komunikativna zbirka, koja otkriva o čemu i kako suvremeni hrvatski pjesnik danas može misliti i govoriti.

Akademik Dragutin Tadijanović (1905. - 2007.) bio je jedan od donatora Zaklade HAZU i prema njegovoj želji od 2008. svake se godine iz posebnog fonda dodjeljuje jedna pjesnička nagrada te stipendije ponajboljim studentima književnosti iz Brodsko-posavske i Ličko-senjske županije.

Izvor: HAZU