Sonja Pavlina - Introspekcija

Sonja Pavlina - Introspekcija

Sonja se ovom izložbom predstavlja sa serijom velikih uljenih slika “The bodies”, ali i serijom slika popularno nazvanom “Glave”. Izložba će se popuniti i serijom izvanrednih crteža i krokija, koja su, po mom mišljenju, i svojevrsna “mala” senzacija izložbe.

Na “prvu loptu” nepripremljen i neupućen promatrač bio bi pomalo zatečen formatima, shematizmom te svojevrsnom agresijom prikaza dijelova ljudskih tijela i glava, posebice stoga što su prikazana eksplicitno, pomalo medicinski, s neobično, pomalo shizoidnim prikazima njihovih unutrašnjosti prikazanih najčešće apstraktno i s uporabom zasićenih čistih boja. Nakon razgovora s umjetnicom, koja je čista suprotnost tmurnom i pomalo psihodeličnom likovnom izrazu, dolazi se do jednostavnog zaključka da tu nije riječ o čistom slikarstvu, već svojevrsnom konceptu koja Sonjinu umjetnost diže na jednu veću razinu. “The bodies” je ciklus koji ide više prema slikarskom aspektu, oslanjajući se pretežno na slikaričin emotivni i umjetnički nerv, pritom ne odlazeći predaleko od generalnog koncepta i prvotnog Sonjina usmjerenja. “Glave” su dio koncepta koji se proteže još od slikaričinog studentskog vremena i koncepta povezanog s bolnim sjećanjima na vrijeme djetinjstva u kojem su glavobolje i problem sa zdravljem okupirali njenu pažnju, ljudsku, umjetničku, ali i intelektualnu. Osviještena sjećanja, emotivna stanja i vrijeme izgubljeno na objektivnom problemu, koji se na svu sreću tijekom vremena negdje pogubio, oblikovali su likovnu svijest i afinitete mlade slikarice koja je sva iskustva oblikovala u koncept, koji je ujedno i polazišna točka njenog slikarskog života. Važno je napomenuti da je Sonja diplomirala u klasi profesora Zoltana Novaka, koji je bio za nju i najbolji izbor, a koji ju je usmjerio u pravcu koji je dio i njegove umjetničke poetike. Ako spomenemo da je jedan od Sonjinih omiljenih umjetnika, možda i meni najomiljeniji, upravo slikar Francis Bacon, onda nam njeno slikarstvo postaje još jasnije i razumljivije. “Glave”, čisti su RTG, profilno postavljene u prostoru, shematski sve jednako naslikane, bilo da su okrenute lijevo ili desno, s mrtvim pozadinama, najčešće crnim. Ispunjene su apstrahiranim ili izmišljenim sadržajem, anatomski nelogičnim i neprepoznatljivim, ponekad potpuno slobodnim, Richterovskim potezima, a pokazuju svijet mašte i čudesnosti kojega je mlada slikarica u djetinjstvu iskusila. Bila je koncentrirana na glavu i svijet u svojoj glavi, koji je sada tu, likovno prikazan, u zasićenim primarnim bojama, koji luduje i živi svoj život. Sama glava, kao forma i sve izvan glave, izvan svijesti, je shematizirano, monotono i dosadno.  Jednolično i beživotno.

“The bodies” se izvrsno nadovezuje na “Glave”. Medicinski problem mlada slikarica ostavlja iza sebe i okreće novu stranicu u svom životu. Pomalo nesigurno, ali vidljivo, mijenja se koncept prostora na slikama. Prostor postaje zanimljiv i poprište radnje. Prestaje biti jednoličan pa se geometrijski lomi i razigrava. Boje još nema, ali se naslućuje budući razvoj. Tijela se zatvaraju i lagano se nazire inkarnat. Popunjava se volumen. Iz apsolutne plošnosti i gotovo RTG prikaza glava, tijela imaju svoje volumene. Još su blijeda s pomalo mrtvačkim i kadaverskim štihom, ali život pomalo ipak ulazi u njih. I kad je prikaz sablasan, gdje su srca i ostali plastično prikazani kirurški od tijela odvojeni organi razasuti uokolo, ili su u rukama sudionika, teme su dobre, Hommage Caravaggiu, dobri stari seks, još seksa, ali i ljubav je tu. Tema u nekoj dalekoj budućnosti nagovještava šljokice i vatromet. Šalim se. Život nije samo patnja, a to je poruka. “Always look on the bright side of life…” Od “Glava” do “Tijela” velik je put i Sonjin slikarski razvoj.

Ono što me kod Sonje oduševljava i što daje veliku nadu da će biti velika slikarica su njeni crteži, krokiji, gvaševi, tuševi i akvareli. Jednostavni, spontani, neposredni, iskreni, bez velike filozofije, pokazuju Sonju u jednom drugom svjetlu. Dugo takvih crteža nije bilo u našem slikarstvu. A kad ih je i bilo, dali su sukus onog najboljeg kod nas: Kraljevića, Gecana, Uzelca… Sonjina “Debela žena” (crtež olovkom i tušem) ravnopravno bi na nekoj izložbi stajala uz bilo koji crtež XL modela spomenutih majstora. (Robert Kavazović Horvat, mag. hist. art.)

https://www.facebook.com/Gradska-galerija-Zabok-124069937714489/