„Od svojega zaposlenja u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Rijeci 1962., do umirovljenja krajem 1991. godine gospođa Gotthardi Pavlovsky ostavila je izniman doprinos u pravnoj zaštiti velikog broja materijalnih kulturnih dobara, mahom tradicijskih građevina i zona, kao i u evidentiranju etnografske baštine.
Od samog početka svoje bogate karijere bila je jedini terenski aktivni etnolog te otvorila put novim naraštajima i suvremenoj terenskoj konzervatorskoj praksi. Prva je počela primjenjivati tzv. krajobraznu zaštitu, metodološki je korektno nominirajući kao zaštitu etnografskih zona već u prvoj polovini 1970-ih godina. Takav princip primjenjujemo i danas u provedbi zaštite i očuvanja kultnih dobara, koristeći njezine provjerene metode, pojmove i terminologiju. Uz to, u svojem stručnom pristupu sagledavala je tradicijsko graditeljstvo u cjelini s prirodnim prostorom te djelovanjem čovjeka u njemu, a upravo je takvo sagledavanje cjeline vremenom postalo načelo i metoda zaštite kulturnih dobara.
Velik doprinos Beate Gotthardi Pavlovsky ogledao se i u popularizaciji struke kroz brojne stručne članke i dokumentarne filmove, ali i u promišljanju i tumačenju termina spomenik kulture te potrebi njegove zamjene pojmom kulturno dobro, što je i prihvaćeno uvođenjem tog termina u Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara. Napredno razmišljanje dokazala je svojim zalaganjem za uvođenjem zaštite nematerijalne kulturne baštine - mnogo desetljeća prije nego li se o tome počelo službeno razmišljati na svjetskoj razini i u konačnici prihvatilo Konvencijom o zaštiti nematerijalne kulturne baštine 2003. godine.
Neizmjernu je ljudsku energiju, strast, ljubav i profesionalnu etičnost Beata Gotthardi Pavlovsky utkala u svoj dugogodišnji rad, zaokruženu cjelinu koja ostaje trajno dobro Republike Hrvatske, stoga je zasluženo 2020. dobila nagradu Vicko Andrić za životno djelo koja se dodjeljuje za izvanredna postignuća u području zaštite kulturne baštine u Hrvatskoj."
