Tri samostalne izložbene prezentacije u Grožnjanu

U okviru suradnje sa 14. FOTO EX TEMPORE Novigrad, 2018.
Kustos: Eugen Borkovsky
Organizacija: Miranda Legović

Komentari projekata:
 
Imrana Kapetanović: Skojevka Minka

   Povijest promovira ono od čega se sastoji: tijekom vremena postaje svejedno jesu li ličnosti i događaji pravi ili izmišljeni; oni se pokazuju djelotvornima. Ponekad o tijeku vremena ostaju zapisi, ponekad legende, često materijalni ostaci koje je potrebno dešifrirati i pridodati im događaje. Povijesne rekonstrukcije uvijek pokušavaju biti logički usklađene. Ne mora uvijek biti tako. Ovaj projekt nudi svjedočanstvo o osobi koja je proživjela dugi niz povijesnih zbivanja. Kao promotorica pojavljuje se umjetnica Imrana Kapetanović. Ona predstavlja isječke povijesnih reminiscencija svoje pretkinje, skojevke Minke.
   Za razliku od povijesnog, umjetničko dokumentiranje uvijek iskazuje neponovljivost prošlog kroz evokaciju „naknadno“ doživljenog vremena. Dugovječni svjedoci povijesnih događanja, imaju slobodu interpretacija zgoda kojima su nazočili ili u njima sudjelovali. U našem slučaju akterka nepristrano komentira zbivanja kojih se sjeća a medij su njene vlastite fotografije. Istim medijem umjetnica podastire svoju vizualnu interpretaciju ove osobe, nudeći recentne povijesne trenutke. Uz snimke, na raspolaganju nam je i dokumentarno-artistički, pristrano-aktivistički određen video-snimak.  
   Umjetničini radovi postavljeni su kao izložbena prezentacija uz video-instalaciju u galerijskom prostoru. Motiv više nije uz, pored ili blizu interpretacije. Ovdje, unutar „bijele kocke“, video izaziva pažnju, a fotografije postaju još zanimljivije. Predstavljeni fotografski zapisi nude ideju dokumentarnosti, uz naglašeno osobni doživljaj. Potvrđuje se dignitet motiva, svjedokinje vremena. Privučeni smo elementima kojima Imrana gradi scene. Ona se igra odnosima bića i znakovitošću izabranih/zadatih prostora. Time nas, uz izuzimanje kolora, vuče od scene ka detalju pa natrag ka slaganju slojeva, odnosa oblika koje pripušta u kadrove. Zabilježene razmjere tonova, rastera, detalja ona koristi kao osnovu ponude. Oni joj služe, jer je pažnja usmjerena na relacije narativnih elemenata. Radovi ovime dobivaju na uvjerljivosti, dramatičnosti, a nadasve svjedoče izvanserijski, autorski pristup bilježenju svjetlom. 
   Predstavljeni materijal budi zanimljive interpretacije. Mi nalazimo akterku na snimkama u najčešće običnim, tek ponekad egzaltiranim pozicijama. Režija video-rada svedena je na britka svjedočanstva obrađena u četiri minute trajanja „žive slike“. Ova filmična verzija unosi vedrinu uz nevjerojatnu slobodu navoda. Autorica kao da ne želi objelodaniti čiste stavove niti akterke niti nje same. Sinopsis dijeli na blokove izjava glavne osobe. Tek nakon cijelog pregleda postaje jasno da je liberalna pozicija akterke, glavnog lika, omogućila svježinu i afirmativnost komentara o prošlim vremenima. Skojevka Minka kao da se opravdava što je u jako ranom periodu, unutar okolnosti, posjedovala fotografsku kameru. Kasnije, ona zaboravlja tu prednost te se u komentarima oslanja upravo na osobno prisjećanje koje može izazvati jedino fotografija kao dokument trenutka. Ovime i sama umjetnica daje važnost fotografiji kao mediju. Tu situaciju možemo prepoznati i unutar osobnih sjećanja. Kad listamo stare fotografije, tek se uz njih prisjećamo konstelacija koje smo proživjeli i, nasreću, zabilježili fotografiranjem.
   Imrana nudi sekvence prošlog vremena opisane interijerskim znakovima. Tako u njenom autorskom videu nalazimo scene koje, uz rubove podataka, opisuju događaje o temi koju predstavlja fotografijama. Fotografkinja se postavlja u središnju poziciju. Ona, poznajući doživljajni trag, istražuje materijalni. Ili možda obrnuto, zanimajući se za vizualno intrigantni motiv, saznaje i povijesne podatke. Pojmovi identiteta i lokacije često se miješaju. Ukoliko smo osviješteni, preziremo fanatizam nacionalnih ideja okruživanja država bodljikavom žicom. Nažalost, takvi potezi često preuzimaju smisao identiteta.
   Autorica komentira: „Skojevka Minka“ je intimna priča o mojoj babi. Kao mlada bila je pripadnica SKOJa (...) Minka nije obična baba: svirala je bubnjeve, često je išla na planinu s prijateljicama, a tijekom Drugog svjetskog rata je bila hrabra tinejdžerka koja se suprotstavljala njemačkoj vojsci i lokalnoj policiji. Kao aktivistica, nakon rata, podučavala je partizane i partizanke osnovnim vještinama čitanja i pisanja. Danas, sa skoro 92 voli da putuje, istražuje nove stvari kao što je pametni telefon i tablet, sluša Pavarottija i dosta se smije…“.
   Imrana se obraća detalju kojem dodjeljuje odzive bogatstva prostornosti cijelog motiva. To nije lak zadatak, ali ga autorica odlično odrađuje. Jer, radi se o autentičnim prostorima u kojima akterka živi. Ovim projektom umjetnica propituje pogled, vizuru na način na koji ju može odživjeti predstavljena svjedokinja vremena. Pritom se autorica suživljava njenom emocionalnom stanju koje iščitavamo prateći video. Iako motiv i izgovoreni tekst imaju djelomičnu romantiziranu pozadinu, autorica ga, skoro distancirano, definira u cjeline koje odišu i autorstvom i doživljajem na rubu sklonosti opisanim događajima i poštovanju prema akterki vremena. (Eugen Borkovsky, 2018.)
 
&
 
Nina Šperanda: Posljednji let 

   Most je građevinski objekt za prelaz preko neke prepreke: prirodne – primjerice, rijeke, usjeka u pejzažu, ili umjetne – zbog ceste, željeznice, pješaka… Premošćivanje se izvodi konstrukcijom učvršćenom na krajevima, često poduprtu stupovima. Mostovi su građeni da spajaju teritorije, a time i ljude. Oni skraćuju prijelaz jazova i omogućuju bržu, lakšu komunikaciju. Most može biti drven, kamen, željezan, betonski… Jedna od posebnosti mostova je pogled s visine koji može biti fascinantan, ali nemoguć ukoliko most ne postoji. Žalobna svrha mosta može biti ponuda za samoubojstvo, prijelazom ograde i skakanjem s njegovih visina.
  Kroz povijest, mostovi su često prepreke zbog nametnute mostarine ili kao granice nacionalnih područja. Svjedočimo kako postoje mostovi prijateljstva, ali i razrušeni mostovi suradnje. Suvremeno vrijeme nudi neizvjesnost umjesto stabilnosti opstanka. Socijalna nesigurnost često nas dovodi do rubova mogućnosti i smisla postojanja. Napadna reklamokracija prezentira dizajnirane, sretne ljude bez egzistencijalnih problema. No, stvarnost je drugačija. Ona se pokazuje kao stalna omča oko vrata: ne znamo u kojem trenutku će biti zategnuta. Nerijetko, i mladi i vremešni stanovnici jedinog nam planeta ne vide izlaz iz stanja u koje su dovedeni grabežljivošću sistema kojemu je imperativ profit. U užurbanoj potrazi za rješenjem, pojavljuje se ideja fizičkog napuštanja situacije. Ponekad je to selidba u neku humaniju državu, na novu lokaciju, a ponekad nam se jedinim rješenjem čini napuštanje života. Žalosno je to, u vremenu intenzivnog tehničkog napretka popraćenog socijalnim zanemarivanjem pojedinca.
   U našem slučaju, ovaj fotografski likovni projekt govori o mostu odlaska, mostu koji spaja obale, ali mu je funkcija, osim skraćivanja puta, i mjesto prekidanja života. Nina Šperanda predstavlja fascinaciju samovoljnim odlascima u vječnost nekoliko njenih prijatelja i još mnogo nepoznatih osoba. Kako bi iznijela fascinaciju, bol, šokantnu specifičnost objekta, ona pribjegava svjedočenju. Ali, nasreću, ne osobnom isprobavanju putanje nesretnih prethodnika. Ona u avanturu šalje tehničkog suradnika, pomagalo kojim se, temeljem htijenja i edukacije, i sama služi: fotografsku kameru.
   Ukoliko prihvatimo ideju svjedočenja o suicidalnoj premisi umjetnice, svjedočimo njenoj maštovitosti u izboru motiva i načinu bilježenja fotografskom tehnologijom. Ona kaže: „Idiot fotoaparat je zavezan za uže i bacan nasumično s mostova. U Pragu je to trebalo provoditi kroz više tjedana, u intervalima po 15 minuta zbog policije i kamera.“. Tehnika se u ovom projektu pokazuje u funkciji ideje svjedoka. Mi ne znamo imaju li osobe koje se odluče na takav čin otvorene ili zatvorene oči, ali su njihove moguće vizure upravo ove koje predstavlja Nina Šperanda. Sekvence, kadrovi detalja ovog mosta pojavljuju se kao bilješka mogućeg stanja ljudskog ponašanja.
   Kako bih komentirao ove radove, osim likovnih karakteristika, bio sam primoran i na proučavanje podataka i stavova o suicidnom ponašanju. Tako sam naišao na krajnje različita pojmovanja ovog čina. Od liberalnog odobravanja koje poštuje odluku pojedinca, do rigidnih osuda i prezrivih komentara. U filozofiji već od Sokrata i Platona samoubojstvo ima oprečna značenja zbog kojih je nemoguće izvesti jednoznačni smisao pojma/čina. Spremnost na ubojstvo samoga sebe već kod Sokrata znači nepokoravanje volji sumnjive većine. Sokrat zapravo nije izvršio samoubojstvo, ali je dobrovoljno otišao u smrt. Premda božanski i ljudski zakoni već u grčkom polisu zabranjuju samoubojstvo, kinici, kirenjani, epikurejci i stoici vide u samoubojstvu slobodu da se osoba ne pokori nametnutim zakonima. Abrahamske, pisane religije na samoubojstvo gledaju kao na djelo protiv Boga. Ali, u samurajsko doba u Japanu se poštovao seppuku kao iskupljenje za neuspjeh ili kao oblik prosvjeda. Također, u okviru satija, danas zabranjene hinduističke pogrebne prakse, od udovica se očekivalo da se spale na suprugovoj pogrebnoj lomači.
    Projekt Nine Šperande izaziva pitanja o našem stavu prema onima koji su realizirali ovakav drastičan potez. Možda osjetimo čak i ljubomoru prema njihovoj hrabrosti. Odmah se zatim javlja strah pri pomisli da sami izvedemo ovakav čin. Tomu slijedi niz „razboritih“ promišljanja. Čini se da on počinje višestoljetnim utuvljivanjem u svijest kako je život božji dar. Ovo ne moramo doživjeti kao posljedicu pragmatičnog religijskog nauka, već kao prisjećanje na osobne, egoistično određene dosadašnje „uspjehe i pobjede“ koje smo, ipak, uspjeli ostvariti. Dilema oko smisla budućnosti i uvjerenost u našu neponovljivost ostavljaju nas najčešće unutar ograda mosta.
    Ova drska, ali likovno i smisleno izuzetna konceptualna izložba, na granici je dokumenta, mogućeg, ali u isto vrijeme i upitnog svjedočenja. Autorica, Nina Šperanda, nudi nam dramatičan niz pogleda iz situacije tendenciozno slučajnog pogleda na objekt. Ova bizarna vizualna prezentacija tjera nas na odabir između suživljavanja s osobama koje prekoračuju ogradu i sunovraćaju u bezdan ili opredjeljivanje da ih na neki način preziremo. Imamo izbor: tugu – ali, ona se odnosi na osobe koje smo osobno poznavali. Ipak, čini se da autorica želi upozoriti, zaštiti, odagnati želju/potrebu za prekidom života korištenjem arhitektonskog objekta koji je inicijalno postavljen da nudi dobro: kraći prijelaz između dvije lokacije. No, ljudski um, naravno – ponekih osoba, zlorabi ova djela građevinarstva. Želimo biti prilagodljivi i korektni pa možemo zaključiti: u okolnostima u kojima bi nastavak života bio nepodnošljiv, neki se ljudi samoubojstvom služe kao načinom bijega. U svakom slučaju ostajemo fascinirani pogledom s visokog, vitkog mosta. (Eugen Borkovsky, 2018.)
 
&
 
Tereza Trautmannová: Transmutacije pejzaža

   Lavirajući između ideje dokumenta i artističkog oblikovanja, Tereza Trautmannová predstavlja niz radova povezanih idejom. Polazni motivi su s poluotoka Kivinokka, smještenog blizu glavnog grada Finske, Helsinkija. Razumijevanje slijeda radova traži kronotip događanja. Kivinokka je otkrivena kao posebna lokacija značajna za lokalno stanovništvo. Ova je lokacija, od 1931. godine, bila svojevrsno „izbjegličko“ mjesto urbanih stanovnika velegrada. Oblast je od tada služila kao mjesto vraćanja k prirodi. Ideja kolonije određena je zabranom intervencija bez znatnih utjecaja na okruženje. Moglo se graditi samo mobilne, kratkotrajne drvene kućice tako da ih je u svakom trenu bilo moguće deinstalirati. Željelo se sačuvati autentičnost za odmor i smirenje. Situacija se naglo mijenja 2014. godine, kada lokalna vlast odlučuje na poluotoku izgraditi čvrste stambene zgrade. Od poštovanja krajolika i sasvim nježnih, elementarnih intervencija u prostor, lokacija Kivinokka pretvara se u komercijalno područje uz grubu urbanizaciju područja. Ovu promjenu nalazimo u aktivističkoj premisi autorice. Ona smatra da je ta odluka prijetnja lokaciji. Ovaj njen status zorno je predstavljen ovim projektom. Radi se, očito, o njoj važnom, viđenom i doživljenom mjestu.
   U opisivanju ovih radova lokacija se pokazuje kao jedna od odrednica komentara. Autorica ne dozvoljava da se radovima obratimo na klasičan način, već kao ponudi artističkih polemika. Ovaj tretman pomalo zasjenjuje ono što doživljavamo promatrajući radove bez predznanja. Jer, radovi govore o problematiziranju suvremenosti koja nije nježna. Sagorjele ili djelomično sagorjele scene pejzaža nude nam upite o grubom vremenu i promišljanja o smislu postojanja unutar zadatosti na koje smo primorani. Može se iščitati protest protiv uvjetovanosti grubog, profiterstvom obojenog trenutka povijesti.
   Nije prevažno je li bliskost s lokacijom uzrokovala prisnost s nekom osobom ili direktno s pejzažem. U rezultatima iščitavamo upite, slijed događaja i vizualizirane reminiscencije autorice/svjedokinje. Ona radove oblikuje u rasponu od dokumenta do transformacije ka neprepoznatljivom. Niz nam otkriva tijek autoričina promišljanja pretočenog u materijalizirane vizualizacije. Tereza nas okružuje raznorodnim scenama. Objedinjuje ih atmosfera koja ne obiluje suncem. Ovo određenje naglašeno je i kasnijim, režiranim kadrovima gdje, unatoč uporabi vatre, toplog elementa, situacija ne odišu vedrinom.
   Očito je da ovdje fotografija predstavlja samo medij u kojem se autorica dobro snalazi. U nastavku procesa, osnovni list sa slikom Tereza podvrgava dramatičnim intervencijama. Ona ulazi u kompromis naglašavanjem narativnosti. Na nekim radovima, već razvijenim fotografijama, sama izaziva plamen na dijelu motiva. Intervenciju gorenja na fotografijama stanja, ona ponovno bilježi fotografijom. Tako predstavlja dvostruku realnost: situaciju realnog i materijalizirani nadrealan rezultat. Svjedočimo egzaltiranim intervencijama na već postojećem artefaktu. Miću se granice zbiljnog, a počinje dokumentiranje autoričinog poriva za dramatičnim zahvatom. Ovaj dio radova govori o prvom doživljaju. Iako pomalo prozaičnom obradom, naglašena je tema. Ovaj, manji dio, kao da predstavlja pojašnjenje idejne okosnice, pobude hrabrosti progovaranja. Poput uvertire dramatičnom ali kreativnom činjenju kojim odišu rezultati drugog slijeda radova.
   Drugi, veći dio radova artistički, hrabro i drsko predstavlja situaciju. Ovdje su dokumenti spaljenih, uništenih ili djelomično toplotom načetih fotografija. Stanje fotografija prenosi se na stanje lokacije, objekata i pripadajućih panorama. Na odličnim radovima ovog dijela serije nalazimo pougljenjele, gorenjem obrađene scene, koje gube veliki dio realističkog iskaza. One postaju svjedočanstva mogućeg krajnjeg dojma, ali i mogućeg izgleda lokacije. Prizori donose postmoderna promišljanja o Svijetu. Umjetnica od promatrača traži osvješćivanje, nudeći mu upozorenje na stanje: od marketinške ponude proizvoda koji nam ne trebaju, do manipulacija s teritorijem. Ovdje, poštujući autoricu, osvrćemo se na (nordijsku) lokaciju, koja se može koristiti plemenitije od eksploatacije resursa na industrijsko-urbani, profiterski način. Na ova pitanja umjetnica dodatno reagira pisanim načinom, pismom napisanom tvrtki koja je odlučila izgraditi stambene zgrade na tom prostoru. Ona objavljuje ovaj dokument.
   Umjetnica prosvjeduje jer joj je teritorij važan, poput zapisa o prošlom u spomenaru. Njene vizualizacije, korištenjem fotografske tehnologije i intervencija toplinom, postaju protest. Iako bezglasan, ovaj vapaj likovnim sredstvima ne ostavlja nas ravnodušnim. Shvaćajući predstavljeno, pitamo se zašto teritorij ne ostaje omiljena pasivna zona? Zašto urbani menadžeri, gradonačelnici i vlast žele plemeniti prostor pretvoriti u prozaični, komercijalni, novi dosadni dio već razvijene metropole: Helsinkija. Je li grad mogao biti proširen na neke manje obljubljene prostore ili baš na ovaj, poštovani teritorij?
   Postavljeni smo pred upit: jesu li pred nama direktni rezultati drame ili samo snimke dramatičnih situacija, pretvorene u artefakt? U oba slučaja nismo zakinuti. Provociraju nas rezultati djelovanja umjetnice. Pred nama je predstavljanje suptilnih rezultata smislenog, vizualnog i tehničkog problematiziranja odabrane teme. Krećući od dokumentiranja, autorica se upušta u komentiranje te, u konačnici, simboličnog predstavljanje tematike koju obrađuje. Predstavljene su dvije komutacije: bilježenje promjena ideje/motiva pejzaža i ciljano „ometanje“ motiva fotografija od strane umjetnice. (Eugen Borkovsky, 2018.)

Info: www.akademija-art.hr