Vinko Barić: 'Subrealizam oko nas' u Salonu Galić

Ciklus slika „Subrealizam oko nas“ Vinko Barić izlaže prvi put u Splitu (osim slike „Općinski izbori u Suhopolju“ koja je bila izložena na „Splitskom Salonu“ 2015., sve ostale slike izložene su dosad samo u Zagrebu na zajedničkoj izložbi sa Davorom Gobcem u galeriji „Laval Nugent“ u studenom 2014. godine). Kao što sam već pisao (a nije naodmet ponovo naglasiti jer se odnosi na cjelokupan angažman ovog autora), Barić je čuvar baštine zlatnog doba underground estetike druge polovice prošlog stoljeća oslobođene strogog akademizma i uvriježenih normi kako u umjetničkim istraživanjima, tako i u svakodnevnom životu. On jednostavno živi svoju umjetnost, pa „kud' puklo, puklo“. Odlučno i čvrsto brani oazu urbanog, oslobođenog duha oružjem ubojitijim od puške - reskim, satiričkim i beskompromisnim  komentarima, javno izvrgavajući ruglu usiljeni građanski mentalitet – njegove prijetvornosti, laži, obmane, licemjerja i ostale izopačenosti i devijacije što iz njega izviru. To su neki od putokaza koji nam u svim dosadašnjim pa i u ovom posljednjem ciklusu približavaju rad ovog svestranog: slikara, strip-crtača (Vinko je do sada objavio četiri izvrsna strip albuma),  glazbenika (član je punk sastava „Porno Suicid“) i pisca (2011. godine objavio je u vlastitoj naknadi sjajnu knjigu o povijesti hrvatskog punka: „Hrvatski punk i novi val 1976.-1987.“). Ono što me uvijek s ushitom vraća Barićevim radovima jest ona ista subverzivna, šarmantna odvažnost i otkačena privlačnost koju možemo osjetiti i kod „Mačka Fritza“ (animiranog filma Ralpha Bakshija iz 1972. godine, baziranog na istoimenom stripu Roberta Crumba).

O svojim radovima iz ovog posljednjeg ciklusa sam autor kaže: „Ovaj subrealistički ciklus slika je apsurdno, društveno-kritičko poigravanje sa činjenicama iz svakodnevnog svijeta oko nas sagledanog kroz prizmu humora i to upravo zato da se izbjegne pretencioznost i neuvjerljivost društveno i socijalno angažirane umjetnosti. Nespojive vremensko-prostorne i klasno-političke kombinacije u ovim slikama nastoje tvoriti jedan kolaž raznolikih referenci koje u konačnici daju uvrnutu, iščašenu i donekle izvitoperenu sliku svijeta. Jedan od rijetkih mehanizama otpora u ovoj tehnološki naprednoj ali autodestruktivnoj i umirućoj civilizaciji današnjice jest upravo humor. Koncept ove izložbe i koncept samog pojma „subrealizam“ jest igra riječi, ali ujedno i značenjsko objašnjenje samog pojma. Ako je nadrealizam bio „iznad“ stvarnosti, subrealizam bi trebao biti „ispod“ stvarnosti – ona mala gotovo nevidljivanit apsurda i bizarnosti, tanka „deja vu“ poveznica koja se kao ritmički pravilan matematički fraktal provlači kroz svijet oko nas. Stoga se u ovim slikama spajaju naizgled nespojive stvari i situacije poput kršćanskog fanatizma i sjevernokorejskog staljinizma i kulta ličnosti („Zlatko Sudac pokrštava Kim Jong Una na stadionu u Pjongjangu“)  ili pak prikaz zubi umnjaka u Saboru („Zasjedanje umnjaka“) kao personifikacije borbenih težnji najumnijih političara u Hrvatskoj i sl.“
Svakako, koliko god poznavao Vinkovo slikarstvo i kako god pristupao njegovim  slikama uvijek i iznova sam ugodno iznenađen i zatečen onim što te slike prikazuju i atmosferom koja iz tih slika izbija. Nekome se njihova direktnost može činiti „predirektna“ i pomalo vulgarna u svojim spajanjima „nespojivog“, rugalačka do boli i u izrazu nemušta; ali meni je upravo sve to skupa u kompletu dobar pandan dorađenim, zaokruženim i do u tančine prostudiranim uobičajenim kritikama društva. Upravo ta Barićeva brutalnost, sirovost, crnohumorna „neodgojenost“ koja ne mari za posljedice i vrijednosne sudove nadležnih dušebrižnika s“obje“ strane društvenog spektra emitira onaj prijeko potrebni ali i uzaludni S.O.S. signal; S.O.S. s broda koji bespovratno tone jer za vrijednosti koje bi trebalo spasiti odavno više nitko iskreno ne mari van olako izgovorenih predizbornih obečanja. I to ne samo kod nas. Problem je širi - civilizacijski, ako ne i antropološki. Zaključci su jasni: nema budućnosti, nema pravednije smjene vlasti, nema boljitka niti pravedne raspodjele dobara na Zemlji. Proteklo vrijeme unazad više desetljeća (ako ne i stoljeća i tisućljeća) prokazuje da će u budućnosti biti samo isto odnosno gore, a nikako bolje. Ne radujte se. Suočite se. Čovjek nije bio prvi oblik života, pa neće biti niti posljednji njegov trag na planetu. Jedino grohotan neartikulirani smijeh pomaže. Nakratko. (iz predgovora Toni Horvatić) 

Opširnije