U sklopu izložbe 'Jagoda: Prostori nevidljivog' u Muzeju suvremene umjetnosti će se 6. ožujka, u 18 sati, održati diskurzivni program 'Vježbe'. U Vježbi No.9 pod nazivom 'Razbiti zrcalo: Prema dvostrukoj emancipaciji' Dina Pokrajac, Anna Javoran, Sara Simić i Nina Kurtela iz različitih perspektiva i osobnih praksi u formi performativnog predavanja osvrnut će se na razne ženske pozicije (samo) reprezentacije.
vrijeme: 06.03.2025. -
mjesto: Zagreb
Zašto je žena koja drži kameru nijema i zašto je kamera isključivo usmjerena u nju samu? Je li doista usmjerena u nju samu ili pak u refleksivnu površinu ekrana kao „cerebralnu membranu“ (L. Kovač) i mjesto konfrontacije između prošlosti i sadašnjosti, unutarnjeg i vanjskog, stvarnog i virtualnog? Oponašajući strukturu palimpsesta Dina Pokrajac u svojoj prezentaciji “Razbiti zrcalo: Prema dvostrukoj emancipaciji” povezuje različita vremena i kontekste i kroz „vizualne spojeve“ (D. Vertov) dovodi jugoslavenske i post-jugoslavenske autorice u transgeneracijski razgovor prateći kako, usprkos prošlosti koja poput sablasti odbija počinuti, žena kao spektakl ustupa mjesto kompleksnijim i zaigranijim odnosima prema ženstvenosti na ekranu. Sheila Rowbotham piše kako „možemo pojmiti tišinu tek u trenutku njena razbijanja“. Tada autoportret postaje kolektivni portret a dvostruka emancipacija - u privatnoj i javnoj sferi - jedina autentična vrsta oslobođenja.
Nakon suradnje 1965. godine na filmu “Čovek nije tica” glumica Eva Ras i redatelj Dušan Makavejev odlučuju napraviti film u kojem će veličati žensko tijelo “bez pornografskih elemenata”. Najpoznatija slika, kao i plakat filma “Ljubavni slučaj ili tragedija službenice PTT” (1967.), postaje prizor nage protagonistice koja leži na krevetu, prizor bjeline njenog tijela i kontrastne crne mačke koja skače na nju. Taj plakat ipak doživljava brojne cenzurirane verzije, kao i sami filmovi emancipatornih (društvenih i formalnih) tendencija tog vremena. U svom trenutnom istraživanju, Anna Javoran se u suradnji s dramaturginjom Ninom Gojić bavi reprezentacijom tijela, posebno ženskih, u filmovima poznatim pod okriljem naziva crni talas. Proučavajući autore i filmove tog vremena koji se osvrću na prijeteću komodifikaciju i pornifikaciju, koji se opiru objektifikaciji i subvertiraju je, postavlja se pitanje: da li je to i metodološki, off-screen princip, ili samo umjetnički postupak?
2021.g. Sara Simić i Nina Kurtela pokreću istraživački projekt ”Future repair: room of laisure, care and persistence” koji se temelji na istraživanju i arhiviranju te gradnji vidljivosti zapostavljenog umjetničkog naslijeđa Jagode Kaloper te uspostavljanju transgeneracijskog dijaloga između dvije umjetnice (Kurtela i Kaloper) preko zajedničkog ateljea koji dijele (u različitom vremenu). Mapiranjem i etabliranjem relevantnog, a uvelike zaboravljenog umjetničkog opusa Jagode Kaloper, šire razumijevanje i saznanja o lokalnoj konceptualnoj, likovnoj i audiovizualnoj baštini te stvaraju određeni repozitorij znanja razvijajući razne modele arhiviranja i bilježenja stečenog iskustva i znanja. Otvarajući transgeneracijski prostor sagledavaju kako određeno žensko umjetničko naslijeđe utječe na sadašnje generacije umjetnica te podržava kontinuirane borbe protiv stereotipizirajućeg muškog pogleda i eksploatacije ženskog tijela te politike zaborava uvjetovane rodnim režimima moći. Predstavivši višemjesečnu analizu različite arhivske građe, Simić će se fokusirati na mogućnosti novog promišljanja umjetničkog stvaralaštva i opusa Jagode Kaloper, ali i šireg društvenog konteksta ondašnje umjetničke scene. Kao ishodište ovog projekta nastaju novi umjetnički radovi koji su dio izložbe ”Jagoda: prostori nevidljivog.”
Facebook event
