Za života joj nije nedostajalo uvreda, od majčina zlostavljanja, preko prisilna i patološka braka s Mađarom, lišenosti dijela nasljedstva, kazni prilikom školovanja u Samostanu sestara milosrdnica jer pokreće novine i piše drame do često okrutna kritičarskog pera. Istaknuto mjesto mrzitelja Zagorke zauzima Šime Mazzura, predsjednik Ravnateljskog vijeća Obzora, koji je vrijeđa kao babu bez imena i ugleda, zagorsku kravaricu zaraženu socijalističkim mentalitetom i feminističkim novotarijama. Poziv Ota Krausa zagrebačkoj publici u Agramer Zeitungu da se jednom zauvijek obračuna s tom ženom koja napada sve što je otmjeno i kulturno u hrvatskom društvu jer je ona pisac šund literature za kravarice. Poznate su među kritikama Zagorke i Matoševe reakcije. On je naziva naprednjačkim ženskim korifejem, a prijezir prema njoj izražava i zbog političkih razloga, jer je Zagorka u kolu naprednjaka. Nakon objavljivanja Zagorkina teksta Napredna žena i današnji muškarci u Zvonu 1909., Matoš oštro reagira u Hrvatskom pravu člankom Naprednjače i brak, posprdno nazivajući takav tip žene hermafroditskim, potvrđujući stav iznesen još 1901. u Domaćem ognjištu da je ženi mjesto u kuhinji, majčinstvu i crkvi (Küche, Kinder, Kirche). Zagorka je često prešućivana, osporavana, estetski diskriminirana i smatra se da piše šund koji podilazi najvulgarnijim i najnižim ukusima. No, brojnost i strastvenost kritika otkrivaju se kao mjesto koje problematizira tezu o nevidljivosti Zagorke.
Nasuprot ovome, Zagorka je u isto vrijeme bila obožavana. Podršku i prijateljstvo pružali su joj između ostalih Masaryk, Strossmayer, Kranjčević, Antun i Stjepan Radić, Milan Hodža i Fran Supilo. Stjepan Radić eksplicitno traži od Obzora da o njegovim političkim skupštinama izvještava Zagorka, i zbog profesionalno-novinarskih kvaliteta i moralno-političkog stava. Zagorku podupire i hvali i od Radića politički različit Frano Supilo, a posebno se pamti njegova izjava upućena Zagorki kada je saznao da je odbila sjajno namještenje u Pester Lloydu nakon što je izvještavala sa zajedničkog Sabora u Budimpešti 1906.: „Zagorčice, vi ste muž na mjestu“. Snažno oduševljenje da se sve prolama od pljeskanja himni slobode doživjela je Zagorkina drama Evica Gupčeva iz 1903. u Splitu i Dubrovniku, gdje nije bila zabranjena jer Dalmacija nije bila pod Khuenovom vlašću pa tako ni pod paskom njegove cenzure. Mnogi su je primijetili i prilikom praćenja tzv. Friedjungova procesa u Beču. Duboyer, novinar pariškog Figara, napisao je o Zagorki kada ju je vidio kako polemizira u korist svoje domovine u mađarskom parlamentu da je „čudovište talenta i sposobnosti, koje je hrvatski parlament učinilo najnaprednijim u srednjoj Europi“. Naravno, o Zagorkinoj obožavanosti svjedoče i brojna izdanja njezinih djela, koja uživaju veliku popularnost već cijelo stoljeće.
Zagorka je danas vidljivija, posebice zbog porasta interesa akademske zajednice za nju zbog povećanog interesa za popularnu kulturu, ali i izvan akademskog kruga na platnu i na daskama. Problematičnost Zagorkine pozicije vidi se u dinamici vidljivosti i nevidljivosti njezine figure u različitim domenama, kao i dinamici prijezira i obožavanosti. Zagorkino je isključenje prokazano kao efekt distinkcija koje organiziraju socijalni imaginarij i odjeljuju izrecivo od neizrecivog i zamislivo od nezamislivog. Zagorka piše i djeluje tražeći subjekt ženskog roda. Mitove sprege logosa, kulture, suzdržanosti i odmjerenosti s muškim načelom, a emocija, pretjerivanja, senzacije i prirode sa ženskim otkrivala je kroz fikcijsku reprezentaciju odnosa muškaraca i žena i revolucionarnih žena. Ti su joj se mitovi razotkrivali kao konstitutivni za rodnu neravnopravnost. Zagorka je imala važnu ulogu u procesima modernizacije hrvatskoga društva zbog svog angažiranog društvenog i novinarskog djelovanja, kao i spisateljske aktivnosti. Prva je hrvatska novinarka i politička reporterka, novinarka te kratko i urednica Obzora, urednica Ženskog lista i Hrvatice, osnivačica Kola radnih žena, organizatorica demonstracija, autorica je brojnih povijesnih romana, dramskih tekstova, nekoliko autobiografskih spisa te se među ostalim smatra utemeljiteljicom žanra kriminalističkog, gotskog i znanstvenofantastičnog romana u povijesti hrvatske književnosti. Na poseban je način putem svoje popularne pripovjedne proze u kulturni imaginarij vremena unosila nova značenja, koja su mobilizirala akciju prema društvenoj promjeni."
Srđan Sandić
