'Zanimljiv odabir naslova serije fotografija Mjesta ostvarenog potencijala Antonija Pozojevića nagoviješta prizore potpuno drugačije od onih s kojima nas sučeljava. Mogli bismo reći kako ironijski odmak naslova i fotografija kao dodatni efekt postiže pažljivije promatranje prikazanog. Svojstveno ranijim radovima, primjerice u seriji Jebem ti školu, Pozojević se zadržava na detaljima koje, u ovom slučaju, nalazi u praznini urbanog tkiva njegovih rubnih prostora. Izbor filmskog kadra, s naglašenim koloritom u biranim detaljima, odmiče nas od pukog dokumentiranja i dovodi do promišljanja što autor zaista želi pokazati.
Lišeni ljudske figure, s ponekim tragom prethodne aktivnosti, poput ispijenih plastičnih čaša na stolu za stolni tenis ili fara parkiranog automobila te oblikovani vremenom koje čitamo u trošnosti zidova i borbi prirode sa snagom betona – ovi prostori nisu ni po čemu posebni. Odlikuje ih banalnost svakodnevnog. Efemerna mjesta koja nitko ne primjećuje, no upravo u njima Pozojević pronalazi motive vrijedne gledanja. Njihova likovnost u zbroju strukturalnih linija, faseta boja i skulpturalnih tekstura i uzoraka te ambijentalnost tišine od nevažnog na tren čine bitnim. Zaustavljen trenutak praznine – 'platno' na koje će vrijeme nastaviti dodavati nove slojeve boje potvrđujući kako je samo promjena vječna.
Promatrajući ranije fotografske serije Antonia Pozojevića (Jebem ti školu, Naselje Istrana i invalida) zamjetan je već spomenuti nedostatak ljudske figure. Odsustvo Drugog koji bi nam odvraćao pažnju dopušta da promatrane prostore doživimo potpunije, projicirajući u njih svoje stanje ili pak sjećanja. No koje nam prostore bira pokazati? Koja je motivacija u prikazivanju praznine i banalnog? Utjecaj vremena i ostavljanje vlastitog traga također su teme koje prožimaju Pozojevićev rad, no to su i teme vezane uz ljudsko iskustvo. Kaže se kako samo povijest pretvara prostor u mjesto, sugerirajući kako su relevantna samo mjesta koja su svjedoci povijesnih događaja. Ipak svaki prostor ima svoju prošlost koja se reflektira u njemu. Možda neznatnu i nebitnu, no prožetu tragovima postojanja, poput biljke koja je probila beton na jednoj od fotografija ili nas koji ju gledamo.'
Dunja Nekić
