Dijana Nazor / Slike u infracrvenom području: odlaganje vidljivog

Izložba je nastala kao likovni dio doktorskog rada. Mentori: red. prof. art. Igor Rončević i izv. prof. dr. sc. Jana Žiljak

Različiti umjetnički interesi karakteriziraju umjetnički opus Dijane Nazor koja u svim dionicama stvaralaštva pokazuje sklonost inovativnom, kako u primjerima unutar klasične estetike, tako i u otvorenosti prema novim likovnim spoznajama. Dijana je svoj umjetnički nerv potvrđivala u brojnim projektima gdje je i formama znanog dala novu dimenziju. Svoj slikarski senzibilitet na ovoj izložbi razvija u nekoliko smjerova od kojih je svaki osmišljen u suodnosu dviju slika, jedne preko odnosno iznad druge. Donja slika promatrana kamerom posebne osjetljivosti vidljiva je promatraču zahvaljujući čitanju boja u infracrvenom području, „energiji“ svjetla, jednostavno vrijednosti i posebnosti koje pojedina boja sadrži. Mogli bismo reći da na jednoj izložbi imamo dvije izložbe. Jednu čitku i drugu nevidljivu, prezentnu tek okom kamere. U svakom slučaju radi se o intrigantnom dijalogu koji nudi novu razinu umjetničke komunikacije. Primjenjiv je i u nizu praktičnih mogućnosti, no ta egzaktna strana nije tema ovog osvrta.


Sama izložba Dijane Nazor osmišljena je kroz nekoliko ciklusa od kojih svaki, simbolično rečeno, ima svoju rijeku i paralelu u rijeci ponornici. Dionice izložbe Dijana je nazvala „Skriveni portret“, „Skrivena poruka“, „Nevidljivi čuvari“. U odnosu dviju rijeka s jedne strane zadržane su njihove posebnosti, likovna autentičnost, a s druge postoje zajednički fragmenti, određen broj identičnih citata kompozicije s jasnim obrisnim linijama, no s razlikom u kromatskoj datosti. U izložbenoj sastavnici, skrivenim portretima, Dijana svaki portret oblikuje neospornom realističnom vještinom, razvijanom osobnom rukopisnošću, dajući im i snažnu psihološku karakterizaciju. Portreti su definirani čitkim kontinuiranim linijama te plohama jednolikog tona i plošne teksture. U naglasku na crtačko nije narušeno slikarsko, poglavito u razvedenosti prostora u fondu prikaza. Portreti, ali između ostalih to su Dijani po slikarskoj osjetljivosti dragi umjetnici Paul Klee i Mark Rhotko, „borave“ ispod likovnih skladbi stilski odredivih varijantom geometrijske apstrakcije, čak i bliskih op artu. Sjajnom ritmizacijom gradivnih faseta s kolorističkim rasponima od utišanih vrijednosti do pune zvučnosti uravnotežena je i statičnost i dinamičnost kompozicije. Silnice boje putokaz su u stupnjevanju likovnog organizma, s akcentima izrastanja i obratima palete, u slijedu tragova tamno svijetlih partija. Dakako brojne su zajedničke kote portreta i scene orkestrirane geometriziranim isječcima, u imaginarnom i stvarnom dodiru dviju ravni, motivski udaljenih no integriranih poradi izazova samog koncepta. Konačno po istom načelu Dijana je odredila slikarski bioritam „Autoportreta“. Pojedini portreti, Hans Belting i Maurice Merleau-Ponty imaju i drugačiju protutežu u drugom planu. Strogost geometrije je popustila te se oblikovnom bujicom približila ekspresionizmu čvrstih ploha. Slična oblikovna obilježja, s nanosima i brazdama formi, oblinama plimnog kretanja evidentna su i u ciklusu „Skrivena poruka“. S bitnom razlikom prema portretima.

Osim horizontalnog rasprostiranja spram logičnog vertikaliteta portreta i razumljivo (što je i smisao projekta) u boji, i akromatska kompozicijska krošnja satkana je po istoj valovitosti zapleta, izdancima apstraktnog torza kao uloga u zagonetnosti sadržaja. U sukladnosti sa slutnjom meditativnog u labirintičnoj igri oblika, u kucavici konkavno-konveksnog ritma priprema je za upisan tekst, za misao, za literarne naglaske na likovnom tkivu površine. U okviru slikarskog vitaliteta tekst nije mehanički dodatak, „udomaćen“ je u gravitacijama oblika, tako da je pravilno pismo izbrušenog bloka i linija jednakopravno sa slobodom treptaja formi. A same poruke produbljuju značenjski sloj Dijanine ideje. Primjerice znana izjava Paula Kleea: „Umjetnost ne ponavlja vidljivo, ona čini vidljivim“ ili Hansa Sedlmayrea: „Razmatranje likovnih umjetnosti čini stvari vidljivima“. Ovaj odabir misli u mnogo čemu objašnjava širinu fenomena kojim je Dijana strasno zaokupljena. Objektivno radi se u kreativnom smislu (uz ostvarenja Nade Žiljak) o pionirskom zadatku, ispitivanju i propitkivanju slikarskog razlomka s međusobnom upućenošću brojnika i nazivnika, s prelaženjem odnosno zadržavanjem vrijednosti na graničnoj crti. Jeka lica u naličju nije uvijek ista, sa stupnjevanjem u likovnoj kohabitaciji, s koncentracijom na atraktivnim točkama ili udarima na prividno nevažnim mjestima.

U ciklusu „Nevidljivi čuvari“ Dijana je svoja na svome. Anđeli su motiv kojem je posvetila brojna maštovita ostvarenja, slikajući ih pojedinačno i u pitoresknim grupama. Njihovoj transcendentalnosti dodaje obličje zemnog definiranog melodioznim krivuljama jasne siluete. A božji miljenici poradi duhovne tvarnosti nisu niti u Dijaninim slikama vidljivi na prvi pogled. Lebde iza kolorističke koprene ispunjene blistavošću mnoštva partikula, dinamičnih plutajućih jedinki koje u „probijanju“ do likova anđela postaju svjetlosne krijesnice, pratilje anđela u njihovom bezmjernom prostoru. Pročelje slikarskog para plijeni ljepotom lirske apstrakcije i adekvatno je fluidnosti anđela koji pritajeni čekaju da dođu na svjetlo dana. Da postanu vidljiva slika. S ikonografske strane na neki način slikom uzneseni, sada, puteni anđeli ponajbolje tumače ideju o infracrvenom području. Postoji tu neka simpatična doslovnost u interpretaciji sadržaja uključenog u doživljaj boje, povezanog s teorijom jakoga znanstvenog prizvuka.

Dijana Nazor, umjetnica koja živi svoju umjetnost, obogatila ju je iskustvom „slike u slici“, sjajno je to provela i vjerojatno će i dalje tragati za višeslojnom slikarskom istinom. Ipak, vraćat će se klasičnom pristupu, bez dodatnih tajni o reversu slike. No iznad svega dominira i dominirat će osebujna poetika Dijanina izraza. Uzbudljiva i iskrena.
Stanko Špoljarić