Dvije samostalne izložbe u galeriji Fonticus

Miriam Elettra Vaccari:
TRANSMUTACIJE OBLIKA I SMISLA
samostalni izložbeni projekt

U suvremenosti, senzibilitet i namjera pobuđuju umjetnika da izabire sredstva i materijal kojim bi komentirao stvarnost. Zapažanje predmeta i situacija te preusmjeravanje njihove znakovitosti omogućavaju problematiziranje. Oni postaju materijal za oblikovanje/preoblikovanje. Miriam Elletra Vaccari predstavlja radove sazdane igranjem „uobičajenim“ predmetima. Njima ostvaruje začudne kombinacije.

Najopsežnija prostorna instalacija obuhvaća stroj za prženje „kokica“. Ovdje predstavljeni rad rezultat je performativnih aktivnosti. Umjetnica aktivira spori aparat za pravljenje „Popcorna“. Ona sjeda za obližnji radni stol na kojem su papiri i crtaći materijal. Kako se zrno kukuruza raspukne i dobije novi oblik, autorica crta taj njegov novi oblik na papirićima. Miriam prati transformaciju, pucanje zrna kukuruza na način da portretira svaki primjerak čim se iz pravilnog oblika zrna preobrazi u znatno drugačiji, razigrani, fraktalni oblik.
  
Rezultati crtačkih aktivnosti nose ideju apstrakcije iako predstavljaju portretne krokije svakog individualnog oblika. Jednog po jednog, ona ih bilježi bez drugog vizualnog komentara. Ona aktivno prati proces mijene od jednostavnijeg ka strukturiranom obliku. Statičnost kompozicija razbijena je postupkom nizanja. Ovdje se umjetnica poigrava idejama/funkcijama „umjetnika radnika“ u službi proizvodnje i „umjetnika“ neopterećenog pojmom „sviđanja“ motiva pod svaku cijenu.
  
Drugi rad, zapravo serija, također iskazuje igru idejom oblika. Od plošne zemljopisne  karte koja simulira trodimenzionalni teritorij, Miriam, slično origamiju, stvara realni trodimenzionalni prostor. Igra dimenzijama, plošno-reljefno, nudi dva aspekta doživljaja. Jedan dojam je osvješćivanje o komadanju, preuređivanju, ograničavanju tokova ljudskih života granicama kojima nas je ova civilizacija odijelila. Druga asocijacija, potaknuta radom, problematiziranje je pojma dimenzije. Prikazima višedimenzionalnih stvari, na slikarski ili grafički način, postizanjem iluzije na plošnoj podlozi, naučili smo da boje, valeri, rasteri, linije simuliraju prostorne odnose. Slično i na zemljopisnim kartama gdje ti elementi označuju visine, doline, mora, ceste, rijeke. Realna trodimenzionalnost prostora ne dozvoljava viđenje „iza“ uzvisine ukoliko se ne pomaknemo pa pogledom obuhvatimo drugu vizuru. Tako je uvid uvjetovan kretanjem. To se odnosi na makro svijet određen ljudskim gabaritima. S mikro svijetom je još zanimljivije. Mi ne vidimo molekule ili atome bez instrumenata za lociranje. Ali, postoji mnogo dimenzija, poput fraktala, bozona, struna. Kroz povijest nismo razvijali osjetila kojima bismo ih mogli „zapažati“. U ovom svijetu smo prisvojili drskost da se ponašamo kao super razvijena civilizacija čija je jedinka potpuno zanemarila senzibilne osjete. Primjerice, mi primjećujemo samo jedan dio spektra. Ali UV, rendgenske zrake, pa čak ni strukturu svjetla nismo pojmili dok slučajno jedna zraka svjetla nije pala na kristalni piramidalni oblik.
 
Promišljanje teksta, njegovog zauzimanja prostora, ali i značenjskog prostora pisanja i/ili čitanja, također je obuhvaćeno ovom izložbom. Umjetnica uzima stari stroj za pisanje i kreće upisivati tekst. U razvoju rada mijenja tastaturu i unutrašnji dio stroja, matricu koja se, pritiskom na polugu, otiskuje na papiru kroz obojenu traku. Miriam preoblikuje sve više znakova. Otisak na papiru bilježi promjene. Matrica više nije bitna. Mutacija postaje original. Tako u konačnici „istipkani“ tekst postaje nečitak slovima. Moguća hijeroglifska, znakovna poruka kao da ilustrira, zapravo karikira dokumente pisane administrativnim jezikom kojeg ne razumijemo.
  
Izvjesni cinizam spram zapadnog civlizacijskog kruga predstavlja još jedna grupa radova. Miriam vezenjem izvodi prepoznatljivi, zemljopisni motiv: konture geografske karte Sredozemlja. Znamo što se i danas događa s izbjeglicama koji pristanu na obale Europe. Poznato je i da mnogi od njih ne uspiju preživjeti putovanje, prijeći to manje svjetsko more. Neki segmenti rada kao da oponašaju linijskim rasterom putanje izbjeglica. Na jednom odjeljku ovog višedijelnog rada, vezenjem označuje samo obale sredozemnog mora. U jednom trenutku, umjetnica odlaže igru vezenja gabarita Mediterana shvaćajući licemjernu igru političkih struktura. Tako, zadnji rad u nizu kao da nije formalno dovršen. Ocrtan je oblik obala, ali nije izvezen. No, unutar objekta/slike ostavljeni su igla i konac. Kao provokativna ponuda promatraču. Jer, nažalost, političke igre izbjeglicama još nisu završene.
    
Već površni pogled na ponuđeno izaziva pažnju. Poezija potrošenog svijeta ponuđena je za meditaciju. Umjesto lotosa, tu su crteži raspukntih kokica, retransformacije dvodimenzionalnog u prostor, putanje tragičnih sudbina, moguće administrativne a nečitke poruke. Iskrenom i usuglašenom silinom svih elemenata navedeni smo na izoštravanje percepcije. Autorica aktivira promatrača jer je uklapanje iskustva potrebno pri pregledu radova. Ona mu ne nudi presliku okoline, već ga tjera na razmišljanje. Umjetnica polazi od svojevrsnog ready made načina, a radovi iskazuju konceptualne rezultate. Raspon tehnologija, materijala i maštovite kombinacije zaista izaziva divljenje. Umjetnica bira materijal promišljeno te mu nepogrešivo i smisleno preusmjeruje prirodu i značenje. Umjetnica nudi vizualne rezultate promišljenih ritualnih činjenja. Promatrač je pozvan na osvješćivanje. /Eugen Borkovsky, V. 2018.
***
IVAN VALUŠEK
HORROR VACUI
samostalna izložba

Fraktalni adagio

Kolekciju likovnih promišljanja, crteže velikih formata, predstavlja Ivan Valušek. Umjetnik, nakon elemenata metala i vatre, poseže za jednostavnijim: vodom i pigmentom, nastavljajući ritualnu umjetničku akciju, igru vizualizacija tijeka i mijene. Kao i njegovi trodimenzionalni radovi, i ovi sliko-crteži jesu oprostoreni fraktalni zapisi. I oni promatrača tjeraju na kretanje: približavanjem ili udaljavanjem od rada kako bi mogao doživjeti ponuđeno.
  
Ivan Valušek snatri igranju prostorom, participaciji oblikovanja praznine. Ovdje je to galerija, „bijela kocka“, a umjetnik, prekrivajući zidove, zapravo proširuje prostor. Jer, okruženi crtežima, imamo iluziju da se iza njih protežu prostori koje ne možemo dogledati. Ovi radovi nastali su u recentnom vremenu i nastavljaju očitovanje intuitivnim činjenjem bez obzira na napor izvedbe korištenjem velikih formata. Promatrajući ih u slijedu, čine se dijelovima istog obreda. Niz oblika nije kronološki vezan, već ga povezuju emanirane, uklopljene energije. Početni oblici bivaju ocrtani na podlozi kao zakrivljene linije koje formiraju izdužene, umrežene, listolike sustave. Kasniji slojevi obogaćuju „rešetke“. Svi potezi imaju promjenljivu gustoću pigmenta, što naglašava iluziju prostorne formacije.
  
Autor zna da potez materijalizira nesvjesno. Snaga kontrolirane geste naslanja se na imaginaciju koristeći mogućnosti materijala. Umjetnik svjedoči da su elementi kreativnog rada, materijal i stvaralački proces nedjeljivi. Usprkos plošnosti, čini se kao da smo zašli u trodimenzionalni herbarij. Sklop spiralnih poteza nema oslonca za pogled. Koristeći crtež, remeteći podlozi njenu toniranost, umjetnik oblikovanjem afirmira ideju zaustavljenih trenutaka mijene. Na razvijenim formama promjene tona poput patine, dodatno sugerira iluziju organskog. Rad na podlozi rezultira formiranjem razigranih, ritmiziranih, izduženih formi. Autor primiruje oblik, te ga kao iluziju nudi prostoru.
   
Umjetnik premisu i projekt naziva „Horror vacui“, vezujući se na aristotelovski pristup prema kojem je prostor kontinuiran, ispunjen. Ivan kao da želi iskazati ostvarenje prostora dojmom stalnih vibracija, titranja i promjena stanja. Ali, radove ne možemo vidjeti bez osvjetljenja. Kvantna fizika kaže da je svjetlost oblik energije, električne i magnetske, ali i čestica koja se kreće velikom brzinom: foton. Još neraskrinkana, a tako jednostavna pojava svjetlost, medij je koji je istodobno i materija i energija; čestica i val. Čini se da umjetnik materijalizira oba stanja. Zbog veličine formata, to je moguće percipirati tek u trenutku postava unutar izlagačkog prostora. Vizualna euritmija ovdje se pojavljuje u izvedbi. Riječ „euritmija“ označava usklađivanje pojedinih dijelova neke cjeline, skladno i harmonično izražavanje snaga koje iskazuju govor, glazbu, pokret. Valušek u rad uklapa zvuk, melodijsku liniju. Doživljaj, poniranje u izvanosjetilno vodi nas teoriji organiziranog kaosa i doživljaju mijene kao stalnog tijeka svih stvari u nama i oko nas. Autor, sluteći neprestani tijek i ritam, čini ga i čujnim i vidljivim.
  
Organizacija nakupina oblika pod kontrolom je umjetnikove energije. Kompozicije većine radova, intervencijama, uklapanjem, izvijanjem postaju forme na rubu ravnoteže. Naizgled slučajni potezi kojima postiže teksture izgrađeni su činjenjem koje zadržava spontanost. Čini se kao da promišljanje počinje kombinacijom slučajnosti i osluškivanja intimnog stanja. Slijede crtačke intervencije na način borbe elemenata. Medij uvodnjenog pigmenta korišten je u ovom slučaju kao sastavnica mijene oblika posvećenih strukturama mikrokozmosa. Kao da umjetnik propituje u kojoj je mjeri potrebno misliti ili je neophodno osloniti se na instinkt koji iznjedruje nove impulse. U mističnom okruženju ponuđenih arabeski, forme nude ideju organičke materijalnosti. Pred nama su radovi koji nas upozoravaju da svijet nije jednoznačan i da u svemu oko nas, ali i u nama samima postoje oblici postojanja koje je neophodno iščitati izvan okvira uvriježene realnosti. Stalne promjene ponekad su inicirane prirodnim fenomenima a ponekad artificijelnom igrom. Uzročno-posljedična spoznaja svijeta svemu daje bitnost: kuhanje kave jest istovrijedna kozmička mijena kao i prolaz zvijezde repatice na noćnom nebu. Oba jesu događaj u beskonačnom, stalno promjenljivom svemiru.
  
Ivan Valušek gradi oblike razvijajući ideju na kojoj radi dugi niz godina. On nudi dojam organskog rabeći anorganski materijal. Izdužene forme se nastavljaju i gube u slojevima ili izvan formata. Iako niz radova djeluje ujednačeno, prolazeći od rada do rada nailazimo na stalne promjene intenziteta. Naša, zapadna civilizacija ima nerealan pristup odnosu pasivno-aktivno predstavljajući ritam i mijenu kao višak stvarnosti umjesto kao djelatne principe. Komentar tog stanja u premisi je ovih radova. Svijet nije određena i sigurna situacija. Svijet je niz stalnih promjena. Ivanovi radovi predstavljaju aksiome procesa prolaznosti koji oblicima i teksturama nose spoznaje o ljepoti krhke sigurnosti trenutka. /Eugen Borkovsky, 2018.

https://www.facebook.com/FONTICUS-gradska-galerija-Groznjan-444559365194/

https://akademija-art.hr/category/art/izlobe-sp-208/