Izložba 'Kazališni plakat - radovi studenata treće godine preddiplomskog Studija dizajna

Autori izloženih radova:
Tessa Bachrach-Krištofić, Matea Brkić, Mikela Cvitanović, Karla Čotić, Nikolina Fuzul, Borna Aaron Grčević, Klasja Habjan, Dorja Horvatić, Marko Hrastovec, Dora Kasun, Mirjam Milas, Rafael Milčić, Helena Nemec, Karla Novak, Borjan Pavlek, Vanja Perković, Pavao Prgomet, Luka Reicher, Maja Subotić, Alma Šavar, Paula Šobat, Marina Šuran Pulig, Hana Tintor, Franka Tretinjak, Mladen Udovičić, Zita Nakić Vojnović, Gala Marija Vrbanić, Vita Vrebac , Ana Vujasić, Lara Žic

Mentori: Stipe Brčić, Nenad Dogan, Ivan Doroghy
Asistenti: Luka Borčić, Marina Jakulić, Romana Kajp, Tomislav Vlainić

Pozivnica koja intrigira i daje informaciju o sadržaju, dovoljno jasnu, ali bez slutnje podataka koji bi razbili čar neizvjesnosti radnje: kazališni plakat kompleksno je likovno djelo koje povezuje raznorodne  medije ali i likovne i verbalne poruke. U toj unaprijed zadanoj složenosti zahtjevnim se čini sama pozicija prema publici kojoj je plakat namijenjen i to osobito uzevši u obzir način prezentacije i postav. Smješten u izlozima matičnih kazališta ili na ulici, na reklamnim pozicijama na frekventnim mjestima, često zamišljen za gledanje u prolazu, plakat kao da je unaprijed osuđen na donekle površnu percepciju gledatelja, na brzinski pogled i ograničeno vrijeme promatrača. 

Nekad je to vrijeme duže, ukoliko  si prolaznik  može  priuštiti detaljno praćenje sadržaja – bilo da se na zastajkivanje odlučio svojom voljom i znatiželjom prema  vizualnom i verbalnom sadržaju plakata, bilo da je na djelu pogled koji traži sadržaj izazvan dugotrajnim čekanjem tramvaja ili prijatelja koji kasni. Nekad je percepcija ograničena čak na dijelić sekunde iz prijevoznog sredstva u pokretu. Kazališni plakat doista često mora osvojiti svoju publiku, ali i pridobiti je da dođe pogledati predstavu. Velik izazov za autore predstavlja i raznorodnost informacija koje moraju djelovati poput skladne cjeline. Kao zadanost pojavljuje se identitet kazališne kuće, karakter književnog predloška i način prezentacije priče na pozornici. Kroz sam rad na predstavi usaglašuje se scenografski i kostimografski likovni jezik te način naracije. Zajednički nazivnik svih tih elemenata upravo je plakat.

Studenti treće godine preddiplomskog Studija dizajna na završnom dijelu jedne obrazovne cjeline tako se susreću sa zadatkom koji traži jednostavnost i jasnoću rješenja u interpretaciji kombinacije vrlo složenih elemenata.

Način na koji su studenti odgovorili na zadatak pokazuje razumijevanje karaktera medija kojeg oblikuju, ali i otkriva kulturne afinitete nekoliko generacija – što se prije svega odnosi na sam izbor kazališnih kuća i predstava. U predstavljanju ponekad i identičnih naslova publiku nastoje osvojiti na posve različite načine: jedan dio studenata zadržava figurativne prikaze glavnih tematskih okosnica predstava koje opisuju – uz više ili manje stilizirane elemente. Pritom karakter crteža ili slike sugerira atmosferu predstave načinom likovnog oblikovanja: nemirnim ili smirenim linijama različitih gustoća i boja, posve narativnim crtežima koji više pažnje privlače stilizacijom motiva predstave, od realizma do duhovitih dosjetki, od ilustracije do slikarstva i fotografije.

Osim radova figurativnog karaktera velik dio studenata odlučio se za shematizaciju i stilizaciju, a pojedini radovi predstavljaju temu posve apstraktnim likovnim prikazima.

Plakati koji se oslanjaju na stilizaciju i shematski likovni jezik često su vrlo pročišćeni u rukopisu, sa snažnim kontrastima u linijama, bojama i tonovima.  Neki simboli preuzeti su iz poznatog repertoara snažnih vizualnih markera – vezanih uz religiju, rodne oznake i emocije, a neke su studenti stvarali sami. Zastupnici potpuno apstraktnih likovnih tema oslanjali su se – čini se – na snažne asocijacije atmosfere predstave.
Važan dio svakog plakata svakako je tekst. Osim smještaja i veličine teksta, studenti su morali donositi važne odluke vezane uz tipografiju, uz karakter fonta, a svakako treba uzeti u obzir i činjenicu da je verbalni sadržaj zadan i obvezan kao informacija o predstavi, dio je likovne kompozicije, ali mora zadržati čitljivost. Pojedini su studenti izabrali upravo tipografiju kao glavno izražajno sredstvo i na njihovim radovima  u likovnom oblikovanju plakata dominiraju slova dovedena na razinu likovnosti, uz zadržavanje jasnoće na verbalnom području.

Kazališni plakat kao kombinacija književnosti, likovnosti i scenskih umjetnosti nudi mnogo elemenata, mnogo mogućnosti, ali traži i jasnu viziju i fokus na srž djela koje predstavlja. Traži jednostavnost i jasnoću konačnog rješenja – traži majstorsko vladanje tehnikama vizualne komunikacije. Traži vještog dizajnera, ali i kompletnu osobu širokog obrazovanja.

Izložba odabranih radova tako predstavlja jedno dobro postavljeno pitanje i mnoštvo zanimljivih odgovora.
Ksenija Foretić