Originalna reklama iz pedesetih godina 20. stoljeća, nastala prema zamisli pionira grafičkog dizajna u Hrvatskoj, Milana Vulpea, bila jedna od prepoznatljivijih točaka Trga bana Jelačića, no već se dugo tamo ne nalazi i mlađi je naraštaji ne pamte.
Po riječima autorice koncepta Barbare Katić, nekad ikonički urbani element par excellence danas je izgubljen, otišao je u ropotarnicu povijesti, a informacije o njemu, osobito vizualne, oskudne su čak i u cyber spaceu.
"Kolektivni zaborav spomeničke baštine socijalizma i u okviru toga znakova tog vremena u javnom prostoru, mogao bi biti razlogom zašto je nekada u Zagrebu općepoznati i popularni Mandlak gotovo u potpunosti nestao iz društvene memorije", ocijenila je u predgovoru izložbe.
Vulpe je u svom diskursu bio blizak EXAT-u i rano je počeo poslovno funkcionirati kao slobodnjak što mu je omogućilo kreativni odmak od ograničavajućeg poslovnog okruženja.
Godinama je bio usko vezan uz tvornicu boja i lakova Chromos za koju je osmislio cjelokupnu likovnu obradu i zaštitnu maskotu – geometrijski stiliziranu figuru ličioca koji se pojavljivao u raznim varijantama reklamiranja proizvoda.
"Za potrebe reklamiranja je i nastala i pokretna višebojna neonska skulptura koja je po svom senzibilitetu bliska tipu animacije Zagrebačke škole crtanog filma, a i općenito, interesu prema pokretu, pa je i na izložbi prikazana animacijska rekonstrukcija skulpture u pomaku", najavljeno je.
Na zaboravljenog "Neonskog ličioca" podsjetio je 2009. Dalibor Martinis s njegovom inačicom postavljenom na krovu nove zgrade Muzeja suvremene umjetnosti, u performansu kada je pročitao svoj manifest pohvale umjetniku koji predano slika bez obzira na sve okolnosti. Manifest je datirao još iz osamdesetih kada je Martinis za Zagrebački salon predložio rekonstrukciju, reanimaciju i resemantizaciju poznate Chromosove reklame.
Međutim, s obzirom na česte kvarove te nedostatak sredstava za popravak, i Martinisova instalacija od 2012. nije u funkciji.
"Time se otvara pitanje temporalnosti i ovog rada, koji će opet biti, jednom kad se popravi, sklon kvarenju i ponovnom (povremenom) umiranju", napominje Katić.
Kao još jedan razlog za zaborav te, ali i drugih neonskih reklama kao "simbola urbanog prostora pedesetih i šezdesetih godina koje su davale prividni osjećaj optimizma u zapravo sivoj socijalističkoj stvarnosti", Katić navodi i zamjenu novom LED tehnologijom.
O toj jednostavnoj činjenici govori se u radu Tanje Vujasinović predstavljenom na izložbi, ”"Neisporučeni neoni g. Lackovića” koji tematizira iščezavanje uporabe neona u urbanim prostorima, time i gašenje obrta koji su se time bavili te posljedično transformiranjem vizualnog identiteta gradova.
Katić je izrazila nadu da će skulptura Dalibora Martinis na krovu MSU-u, kojom je jedan urbani znak interpretacijom i pridodavanjem novih značenja postao umjetnost, ipak uskoro zasvijetliti, te da će retrospektivna izložba u Muzeju za umjetnost i obrt, koja se očekuje 2020. godine dati bolji uvid u značajan doprinos Milana Vulpea, kroz vrhunski grafički dizajn i da će skulptura Neonskog ličioca biti revalorizirana i približena u svim svojim aspektima i širokoj publici, građanima i posjetiteljima grada.
Animaciju i kolaž za izložbu, koja ostaje otvorena do 12. siječnja, napravila je Ana Schaub Ćorić. (Hina)
