Izložba skulptura Vena Jerkovića u Muzeju grada Kaštela

Ilovača, jednostavan i dostupan materijal oblikovan u kalupe i pečen danima na visokim temperaturama, protokom vremena i  prirodnim utjecajima dobiva na šarmu i toplini, a metaforički sadrži nešto  asocijativno, praiskonsko. Privučen estetikom materijala: patinama, bojom, ostatcima žbuke i veziva, strukturom i formama oblikovanim morem, Veno na morskim žalima sakuplja njemu dragocjen materijal. U intervalima predaha od modeliranja ili klesanja naručenih radova, u intimi svog ateljea i slobodi od zadanosti tema i funkcija, poput djeteta u igri, prepušten mašti konstruira i oblikuje skulpture od  starih opeka, čija je motivika i forma uvjetovana slučajno (ako slučajno postoji) zadobivenim formama. Pronađene fragmente  kipar minimalno prilagođava i vješto povezuje u cjeline bez vidljiva spoja u skulpture komornih dimenzija. Neke od njih svojim ležećim položajem, više  nego  morfologijom, prizivaju velikog Henryja Moora ( Ljeto,  Zavodnica, Spavač), a neke po formi i dinamici  očišta, stilizacijama i grafizmima podsjećaju na kubistički likovni izraz ( Pjevačice, Na suncu, Ljeto, Zavodnica...). Čest je motiv Venovih skulptura  konj s jahačem ( Djeva na konju, Na divljem konju, Kralj na konju). Te dopadljive skulpture  ne teže monumentalnosti, ali bude romantične reminiscencije nekih davnih vremena. Komponiranjem zatečenih oblika i fragmenata  kružnih i romboidnih uzoraka nastale su uravnotežene kiparske cjeline, a skladno se nadopunjuju  patine i grafizmi nastali djelovanjima prirode s onima nastalima umjetnikovom rukom.
 
Uvijek aktualnom temom iz Ivanova Otkrivenja  Četiri jahača  apokalipse, autor komentira neizvjesnost i tjeskobu stvarnosti koju  trenutačno proživljava cijeli svijet. U radovima se referira na biblijsku ikonografiju, povezujući je s bićima iz grčkog mita i egipatskih vjerovanja. Minotaur je prvi jahač i  jedno je od lica  destruktivne pohlepe, a jahača egipatskoga boga Horusa autor nekom vlastitom simbolikom izjednačuje s drugim razornim jahačem apokalipse. Treći je jahač  nedefinirani, prijeteći antropomorfni lik koji po tumačenjima mjeri, oduzima i uništava život. Četvrti je jahač prikazan  kao krilati lav koji stoji na konju razjapljenih čeljusti i šiljata jezika. On predstavlja apokaliptičku  zvijer koja ubija. 
 
Nastojanja autora prema redukciji  oblika  i minimalnoj  narativnosti  najbolje se očituju u skulpturama Navijači, Ženska klapa, Zbor,  Izgon iz raja, Ljeto, Prosvjednik, Spavač, Zavodnica... Priroda neprestane dinamike ljudskog uma uvjetuje sklonost traženju vizualnih i mentalnih "počivališta" u jednostavnim  formama. Istodobno "čistoća" redukcije oblicima daje monumentalnost a blagi prijelazi i nepravilnosti  arhaičnu toplinu. Upravo su te Venove skulpture i najsuverenije. Šaljivu i vedru sliku svijeta daje u skulpturama Izgon iz raja, Navijači, Ženska klapa, Pjevačice, Brbljavica, Vjetar u kosi, Sretna žena u šetnji , Harmonikaš, Mladi orao...
 
Većinu svog dosadašnjeg stvaralaštva radio je na zadatcima javnih skulptura i skulptura namijenjenih crkvenim interijerima, izradi plaketa i sličnih narudžaba, te na restauracijama kamenih objekata i dekoracija graditeljske baštine. U takvoj egzistencijalnoj dinamici  Veno Jerković nije uspio izgraditi vlastiti autentičan i prepoznatljiv kiparski rukopis, iako radovi od opeke nastali tijekom nekoliko posljednjih godina čine povezan, ali pomalo heterogen ciklus. Stvaralačka želja, marljiv rad i nužnost traženja  osobnog izričaja i motiva kod Vene Jerkovića  još su snažni, a vještina vladanja kiparskim tehnikama, osjećaj za sklad kiparskih forma te senzibilitet prema materijalima čini ga kiparom koji može još mnogo dati. (iz predgovora, Mirela  Vujević Duvnjak)      
 
Veno jerković (Ljepunice, 1957.), diplomirao je kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1982. Suradnik je Majstorske radionice prof. Ivana Sabolića i Dušana Džamonje do 1984. Tijekom 1984. i 1985. godine surađuje s Raoulom Goldonijem na izradi staklenih i kamenih skulptura. Stručno zvanje viši konzervator-restaurator u specijalnosti kamene plastike i štuka stekao je 2007.  Voditelj je konzervatorsko-restauratorskih radova na spomeničkoj baštini, te radi na projektiranju interijera i eksterijera od 1999. do 2013. Sudjeluje na javnim i pozivnim natječajima, autor je niza  javnih skulptura i spomenika, plaketa, medalja, nagrada, crkvene opreme,...  Sudjeluje na izložbama, kiparskim simpozijima,  a za neke od svojih projekata dobio je nagrade i priznanja. Dobitnik je osobne nagrade grada Kaštela 2012. Voditelj je kiparsko-slikarske kolonije "1500 godina stara kaštelanska maslina-zaštićeni spomenik prirode".  Živi i radi u Kaštel Kambelovcu