Izložba slika Smiljana i Vicenza Popovića

Smiljan Popović uprizorenjima oblikovanim u ozračju metafizičkog razvija svoju poetiku osebujnom ikonografijom predmetnog. Imaginarni pejzaž ispunjava oblicima pomalo enigmatskog karaktera, ali i formama s prepoznavanjem dimenzije sakralnog. Upravo one su i ishodište razumijevanja u sadržajnoj intrigatnosti scene kroz znakove i simbole proisteklih iz duboke doživljenosti autora. Popović u prostorima prelaska realnog u izmaštano ostvarenje stanja duhovnog smiraja, prepuštanja bezmjerivom, s uvijek prisutnom čvrstom orjentiranom točkom. Da li je to križ izrastao do tektonske monumentalne arhitekture, stilizacija vegetabilnog koja uključuje sam pojam ljepote, cvijet koji u sebi nosi preobrazbu figure, nije presudno.

Oblikovani je to repertoar (proveden u maštovitim varijacijama slijeda slika) kojim Popović produbljuje neprekidnu čovjekovu potrebu urastanja u smisao postojanja. Okvir nadrealnoga otvara mogućnosti interpretacije zanimljivim prožimanjem traga biblijskog teksta i vlastitosti likovne forme gdje i uzbudljivost fantazmagoričnog nije isključena.
 
Vicenzo Popović odmah u početku svoga djelovanja unatoč 'zahtjevima' svoje generacije, zakoračio je u zatvoreni svijet tišine. Čudesan i tajanstven svijet koji sam sebe pronalazi izvan generacijskih tokova. Rekao bih da je ovo iznenađujući izbor za slikara u njegovim godinama, hrabra odluka protiv generacijskih htjenja. Jedini odgovor na pitanje zašto je odabrao takav put je taj da Vicenzo želi bit drukčiji, da želi drugačije od svoje generacije pristupiti svijetu kao ratnik koji nikada neće bit oslobođen od svoje prirode, ali koji traži mir, oslobođenje. 'Tišina' njegovih djela je toliko glasna i samo je iluzija, glasan je toliko da će probuditi spavača iz najdubljeg sna.

Vicenzo osaje po strani, na granici ljudske usamljenosti i tišine gradeći i tražeći svijet po ljudskoj mjeri oslobođen komercijalnosti i stalne potrebe svijeta za iskušavanjem nečeg novog. Protestira protiv lažnog glamura i sebičnosti, protiv potrošačke strasti i pohlepe koja je zarazila svijet. Iz kritike Josipa Depola