Academia moderna poziva na otvorenje izložbe Mihaela Klanjčića i Ive Zagode, u petak 25. svibnja s početkom u 20 sati.
vrijeme: 25.05.2018.
mjesto: Zagreb, Academia moderna, A. Šenoe 11
'Condamné à liberté , Sartreova «formula» i udarna riječ egzistencijalizma, na jasan je pojam svela ranjiv ugođaj vremena u kojem je živio.
Umjetnici su danas osuđeni na slobodu. Slobodu ignorancije, slobodu sumnje i nesumnje. Sloboda gotovo gluposti, usudila bih se reći zavladala je svijetom.
U njemu se pokušavamo snaći, koristim glagol u njegovom nesvršenom obliku jer iskren umjetnik uvijek sumnja u sebe, tako se i prepoznajemo.
Imam osjećaj kako je današnji svijet izrodio gotovo narcističko-nihilističke generacija umjetnika kao nusprodukt osjećaja da vrijeme više zapravo ne vrijedi – ne vodi ničemu osim nepopravljivo istom; tako mu neka i bude jer ono netragom prolazi. Prošlost je postala bezdimenzionalna i kao urušena u jednu točku a sadašnjost se lako opisuje kako je Sloterdijk rekao «bogatstvom razočaranja». [1]
U Academiji moderni predstavljamo dvoje mladih umjetnika Mihaela Klanjčića i Ivu Zagodu koji su svoj prostor slobode našli u apstrakciji svaki na svoj način.
Mihael kroz korištenje uobičajene slikarske štafelajne podloge na koju lijepi papir te folije različitih, gotovo neonskih boja. Folije koje bira nisu slučajan odabir. Njihov intenzitet i sjaj podsjetio me na Petera Halleya i njegovo korištenje day-glo boja. Za Halleya te su boje bile hiperrealizacija stvarnih boja koje je povezivao upravo sa duhom vremena u kojem sve mora biti «intenzivno stvarno» kako bismo osjetili da je stvarno. Kod Ive riječ je o sinestetičkim radovima. Autorica za koju je glazba od iznimne važnosti, zvukovne podražaje doživljava poput okidača za materijalizaciju onih vizualnih. Korištenjem spreja, pastela, markera... ono što autorica apostrofira na slikarskom platnu jest neopterećenost konvencijama. Njeni radovi u sebi sadrže jako puno kisika te nas uvlače u beztežinski prostor, prostor paralelan njihovom nastajanju, potpuno bez opterećenja koje dovodi do gotovo fizičke ugode i smirenosti kada ih se promatra.
Moramo uzeti u obzir kako je Mihaelovo slikarstvo nastalo gotovo pola stoljeća nakon primarnog slikarstva i da njegovi radovi u sebi sadrže svijest o tome. On ne rastavlja sliku kao što je to radilo primarno slikarstvo 70ih godina, nego stvara sliku od tzv. usputnih, slučajnih, otpadnih efekata. Najveći vizualni događaji nalaze se na margini slike na kojoj se čitaju svi manualni i tehnički postupci koji su i finalni rezultat slikanja, usprkos svim konvencijama koje je slikarstvo do tada izgradilo, uključujući i primarno slikarstvo.
Primjetno kod oboje je podloga klasične slike, blind rama i platno, gotova podloga, zapravo u ovom slučaju fraza s dodatnim smislom. Ivine slike kao da su žamor ulice, kao ostaci grafita sa zidova. Slikane su opušteno s otpuštenom ikonografijom. Ležernost poput Future, njujorškog grafitera iz 80ih godina, kad realizira svoje grafite također na slikarskim platnima. Pred ovim umjetnicima puno pitanja na koje su dali lijepe suvisle odgovore.
Gledajući ovo dvoje mladih umjetnika prisjetimo se umjetnika iz naše sredine; primjerice Kožarića, npr. svih slikara iz generacije primarnog slikarstva 70ih godina izlaganih nedavno na izložbi Tabula rasa (2013), Zvonka Makovića u Gliptoteci... Ukoliko zagrabimo dalje u povijest pa sve do izložbe When Attitudes Become Form (1969), Haralda Szeemanna, ponovljene nakon 44 godine u Veneciji, možda bismo i ovdje mogli povući nekakvu paralelu i upozoriti na ondašnje vrijeme u kojem je ta izložba smjerala k novim generacijama, a njena rekonstrukcija 2013. postavila bezbroj pitanja. Implicitan razlog zašto smo se odlučili za ovu izložbu jest da se kod Mihaela i Ive ipak radi o generaciji novog entuzijazma koji se nastavlja baviti temeljnim pitanjima medija. Upravo kako je na konstataciju iz kasnih 70ih godina da je umjetnost mrtva Mladen Stilinović reagirao jednim svojim radom: «Čujem da se priča o smrti umjetnosti, upomoć netko me želi ubiti!», ovom izložbom pokazujemo da je taj vapaj bio uzaludan. Mladi umjetnici počinju svoj rad na živoj ideji moderne. Danas u Academiji moderni iz pepela ponovno se probila mala klica optimizma.' /Tanja Škrgatić
_______________________________________
[1] Sloterdijk, P. Ako se Europa probudi, Europski glasnik, 1998., str 30
https://www.facebook.com/events/231851677548748/
