Multinacionalna 'Tradicija uzgoja lipicanaca' upisana na UNESCO-ov Reprezentativan popis nematerijalne baštine čovječanstva
Nastavlja se uspješan tjedan za hrvatsku kulturnu baštinu pa je tako 1. prosinca na sjednici UNESCO-ovog Međuvladinog odbora za nematerijalnu baštinu u marokanskom gradu Rabatu na Reprezentativan popis nematerijalne baštine čovječanstva upisana multinacionalno nominirana „Tradicija uzgoja lipicanaca (Lipizzan horse breeding traditions)“.
Inicijativu za izradu multinacionalne nominacije pokrenula je 2017. godine Slovenija, a koordinirani rad na izradi nominacijskog obrasca tijekom 2018. i 2019. godine okončan je predajom multinacionalne nominacije u ožujku 2020. godine. Uz Sloveniju i Hrvatsku pridružene su i Austrija, Bosna i Hercegovina, Mađarska, Italija, Rumunjska i Slovačka.
Lipicanska pasmina konja uzgojena je u ergeli Lipica (danas Republika Slovenija), po kojoj je pasmina i dobila naziv. Ergelu je osnovao austrijski nadvojvoda Karlo II. 1580. godine radi uzgoja voznih i jahaćih konja za potrebe Bečkog Dvora. Osnutkom ergele počinje i oblikovanje lipicanske pasmine, jedne od najstarijih pasmina konja u Europi, čije su osobine usavršavane pomnom selekcijom. Lipicanci se i danas u većem broju uzgajaju na području nekadašnje Habsburške, kasnije Austro-Ugarske Monarhije.
Na našem području lipicanci su uzgajani već oko 1700. godine u ergeli grofa Andrije Jankovića u Terezovcu (današnjem Suhopolju) kod Virovitice. Danas su na hrvatskom uzgojnom području, lipicanci najviše zastupljeni u Slavoniji, Baranji i Srijemu.
Uzgoj lipicanaca u Hrvatskoj provodi se u dva oblika: uzgoj u državnim ergelama i tradicijski uzgoj u seoskim gospodarstvima. Između oba načina postoji uska povezanost i usklađenost koja se razvija od 19. stoljeća, a posebno je naglašena od 20-tih godina 20. stoljeća kada su osnovane i prve konjogojske seljačke udruge u Slavoniji. Osobitost hrvatskog uzgoja lipicanaca je u tome što su lipicanci postali dijelom narodnog uzgoja i tradicijske kulture.
