Održana akademska projekcija kandidata za Oscara, filma 'Čovjek koji nije mogao šutjeti'

Studentima i profesorima ovo je bila prilika da na akademskoj projekciji pogledaju filmsko ostvarenje kojim se Nebojša Slijepčević upisao u povijest hrvatske filmografije osvojivši prvo Zlatnu palmu na Cannes Film festivalu, zatim brojna filmska priznanja na 80-ak festivala, Europsku filmsku nagradu koju dodjeljuje Europska filmska akademija i konačno, kao prvi hrvatski film od osamostaljenja, nominaciju za najprestižnijeg filmskog kipića.
 
U prigodnoj panel diskusiji nakon filma koju je moderirao filmski kritičar Boško Picula sudjelovali su producentica filma Katarina Prpić i glumac Silvio Mumelaš te naravno i sam redatelj Nebojša Slijepčević.
 
Sudionicima su prenijeli dojmove sa snimanja te pojasnili kako je nastala ideja za film, kako je tekao odabir glumaca te koja je poruka filma koji je inspiriran stvarnim događajima i kolumni Borisa Dežulovića.

„Svijet se ne popravlja tako da dođu super junaci i zato sam protiv spomeničke filmografije, da dižemo spomenik ljudima stvarajući na neki način publici lažnu iluziju. Prvo, da se identificiraju s nekima koji glume, a drugo stvaramo iluziju da je odgovornost za ovaj svijet na nekim junacima kojima ćemo dići spomenik i tako ćemo odraditi svoj dio. Iz tih razloga mi se činilo puno bliže, točnije, humanije i korisnije za sve nas da pričamo o nama koji šutimo većinu vremena“, pojasnio je Slijepčević.
 
Kaže kako je težina zadatka uvjetovala odabir glumaca, budući da se film bavi čovjekom koji u 10-ak minuta ima veliko razočaravajuće otkriće o samom sebi te je bio svjestan da mu treba glumac koji taj unutarnji lom može odglumiti bez reza, u krupnom planu. To je bio razlog odabira Gorana Bogdana dok je Silvio Mumelaš odabran na temelju snimke u kojoj prema Slijepčevićevim riječima „nije glumio strah, nego je umirao od straha i pokušavao to sakriti“.
 
„U vrijeme događaj iz filma ja sam bio malo dijete tako da si nisam mogao predočiti taj smrtni strah na temelju nekog osobnog iskustva već sam ga morao vizualizirati kroz razne supstitute. Najzahtjevnije je bilo ponavljati izvedbe jer sam, prvo, morao pronaći osjećaj iskonskog straha i borbe za život. Nakon toga, taj je osjećaj potrebno strukturirati u izvedbu i ponavljati je. Taško je bilo ostati autentičan i prisutan u svakom trenutku“, otkrio je Silvio Mumelaš.
 
Producentica Katarina Prpić je rezimirala nastanak samoga filma. „Snimali smo na Glavnom kolodvoru u Zagrebu, četiri dana čistog snimanja s glumcima i nebrojeno dana proba bez glumaca. Film je nastao u koprodukciji sa stranim partnerima, iako je sufinanciran i od strane HAVC-a, a na kraju je ukupni trošak iznosio 135.000 eura te nematerijalna ulaganja kroz dodatne usluge.“