Otvorenje izložbe Bojana Koštića 'Das Unbehagen'

Negdje, nekada, već sam posegnuo za tom paralelom. Trauma, riječ koja na hrvatskom jeziku ima uglavnom zabrinjavajuće značenje, na njemačkom naoko podrazumijeva nešto posve drugo: san. Bilo da se radi o doslovnoj ozljedi ili prenesenoj, potisnutoj rani na duši, u jeziku ovog teksta trauma je zlokobna pojava. Njemački traum može biti skup ugodnih, bezbrižnih slika, no i noćna mora, sjećanje koje proganja čovjeka, duboko pounutreno prilazeći mu u snovima. Metaforički viđeno, rekao bih da je to ključna veza između dvije riječi iste zvučnosti i različitog značenja ― poput sna što ga se jedva sjećamo nakon buđenja, ali nastavljamo s danom uz raspoloženje koje nam je ostavio, bilo ono lijepo ili ružno, slatko ili bolno, davno iskušani traumatski događaj postupno, što se tiče pamćenja činjenica, postaje dalek i nejasan, no emocije kakve je uzrokovao se zadržavaju kao pečati. Tvrdi i teški. Ukratko, strukture traume i sna, a moglo bi se reći i: traume sna, slične su ― fragmentarne su. Ovdje me zadivljuje protočnost značenja između dva jezika, fluidnost riječi kao označitelja isprepletenih stanja, no ponajviše ideja da, kad se određeni sadržaj sasvim ogoli i zadrži u polju jezika kao izvornom sloju bilo kakvog sporazumijevanja, što ne uključuje samo i jedino govor, opreke i veze među snovima i traumama i dalje su suptilno kompleksne, istodobno intrigantne i uznemirujuće. Znana ograničenja govorenog i pisanog jezika pri izražavanju svega što mislimo i osjećamo prilično usložnjavaju priču, što proces prisjećanja sna ili traume čini još izazovnijim, još presudnijim u čitavoj ljudskoj potrebi suočavanja s podsvjesnim. Ili, bolje rečeno, njegovog prihvaćanja. I, kao što se smisao jezika otkriva i doslovno i preneseno, spoznaja da govorna ograničenja također mogu biti takva, dvojaka, isto je tako znanje koje se može kreativno koristiti te prema svojoj spiritualnoj koristi usmjeriti.Upravo je to učinio mladi koprivnički umjetnik Bojan Koštić sa svojim tekućim radom Das Unbehagen koji možete pogledati u galeriji kluba Kocka od četvrtka 26. studenog u sklopu programa NMG@PRAKTIKA u organizaciji udruge Mavena.
 
Unatrag nekoliko godina, Koštić, umjetnik auto-didakt koji je strukom kroatolog i latinist, slično kao stariji kolega Siniša Labrović, istaknuo se sudjelovanjem u skupnim žiriranim izložbama poput Drava Art Bijenala, istarskog projekta Lipa pamti te izložbe finalista Nagrade Radoslav Putar 2020. (isto u Splitu, u Salonu Galić te produkciji HULU ST i zagrebačkog Instituta za suvremenu umjetnost), no i samostalnim performansima kakvima se dosad najradije izražavao, pri kojima je prepoznate socijalne probleme individualizirao u smjeru odgovornosti pojedinca za zatečeno stanje društva, ali i uopćavao s ciljem artikulacije jednostavnih i upečatljivih, djelotvornih kolektivnih poruka. Također radi kao freelance snimatelj i fotograf unutar vlastitog obrta Kontraliht te kao voditelj ureda galerije Atelijera Koprivnica, čiji program priređuje skupa s Tanjom Špoljar i Petrom Travinić od 2015. godine. Ujedno je suosnivač koprivničkog Foruma udruga nezavisne kulture, suosnivač i programski voditelj Festivala izvedbenih umjetnosti i kazališta (2014.―2019.) te udruge Pod galgama, u sklopu koje je režirao kazališnu predstavu Krležin ljubavni kviz, uz druge programe.
 
U usporedbi sa svim tim, moglo bi se reći vrlo ekstrovertnim aktivnostima, među koje se ubrajaju i svojedobno sviranje bas-gitare u art-core kolektivu Moskau, pa i povremeno grafičko oblikovanje, izložbeni koncept Das Unbehagen je veoma intimna priča. Koštić ovdje u potpunosti polazi iznutra, iz sebe, preciznije od govorne mane dugogodišnjeg mucanja koje mu nije urođeno, nego je proizašlo iz traumatskih događaja proživljenih u djetinjstvu, povezanih s disfunkcionalnom obiteljskom situacijom. Drugim riječima, njegovo je ponovno i stalno ishodište jezik kao takav. Koštićevo shvaćanje i korištenje jezika u radu Das Unbehagen je, dakako, višedimenzionalno, ali se konceptom razlaže na nekoliko namjerno jednostavnih, lako razumljivih i suštinski komunikativnih objekata, što jasno pokazuje autorovo osvježavajuće opiranje bilo kakvoj mistifikaciji njegove, kako bi rekao Damir Bartol Indoš, zaslužene teme.Uopće, vrijedi istaknuti da se Koštićev rad, više nego kod drugih kolega njegove generacije, nedvosmisleno i svjesno poziva na nasljeđe neoavangardne, konceptualne i postkonceptualne umjetnosti, tj. Nove umjetničke prakse, pri čemu je pozicija Grupe šestorice autora izravno i nadahnjujuće uporište. Pritom, Koštić ne citira, ne nastupa epigonski, već je inspiriran eksplicitnim “uradi-sam” duhom njihove tzv. siromašne umjetnosti, na tragu talijanskog pokreta Arte Povera 60-ih i 70-ih godina 20. st., koji rezonira s njegovim iskustvom odrastanja u dvijetisućitima, i dalje snažno uvjetovanima do-it-yourself etikom post-punka i nezavisne glazbene scene, s koje je potekao.Maštovito se služeći vlastitim ogoljenim jezikom, odnosno govorom i pismom, Koštić je uspio veoma kompleksno artikulirati fenomen traume te njegove kulturne i biološke povode i razloge, adresirajući katarzično suočavanje s njome kao jedan od ciljeva ne samo svoga rada, već umjetnosti uopće, od jedne osobe do zajednice. Kako smo zašli u doba koje će za sobom, sasvim sigurno, ostaviti itekakve traume na razini planeta, putokazi koji nas usmjeravaju ka njihovom istinskom prevladavanju, nasuprot potiskivanja, dobrodošli su. Ostvareni li su sredstvima koja su svima dostupna, još su i više ― dragocjeni su. (ulomci iz teksta predgovora izložbe)
 
Facebook event