Performance Art Festival/ Tko izvodi?

Novo izdanje festivala performansa u Osijeku pokušat će uz radove nekolicine hrvatskih umjetnika pokrenuti širu raspravu o pitanjima identiteta na sceni, transgresiji granica izvedbe, kroz najširu moguću prizmu problematike koju izvedba danas postavlja.
 
Subsumirat ćemo radove nekolicine suvremenih umjetnika, koji sa sobom donose različite, često disparatne umjetničke interese, no svi rade na tankoj granici redefiniranja pojma umjetnosti u smislu subverzije granica izvedbe.
 
U  odabranim umjetničkim projekatima publika sama jest medij, medijator izvedbe, izvedba sama. Kompleksna relacija izvođač-publika/svjedoci potpuno je izbrisana, te se na taj način subvertiraju i neki od temeljnih agenasa izvedbe: njeno trajanje, prostor, učinkovitost i smisao. Navedeni umjetnici naoko nonšalantno zaobilaze pitanja granice izvedbe, ne bi li joj, svatko u svom mediju, podarili širi duhovni smisao, odlazeći pri tome u problematiku njenog sociološkog definiranja, arhitektoniku izvedbenog karaktera ili vlastitu formalističku utemeljenost.
 
Autorski par Jelčić/Rajković i Oliver Frljić ne libe se naoko zastarjelih kazališnih postupaka poput poigravanja sa teatrom slike, estetike trošenja vremena na sceni, do apstraktne plesne partiture. No s obzirom da publika u tim postupcima sama postaje izvođač dolazi do neobične, izokrenuto edukativne kolizije iskustva. Ukinuvši instancu svjedoka, kako uopće definiramo granice umjetničkog čina? U dva dana trajanja festivala umjetnici će  građane Osijeka pretvoriti u jedinstvene izvođače, na taj način ekscesno testirajući promišljanje samog grada od onih subjekata koju njegovu misao svakodnevno stvaraju. (*Saša Božić)
***
 
Srijeda, 8. lipnja, u 18 sati / Hotel Royal (Kapucinska 34) 
Zagrebačko kazalište mladih: Izlog 
 
Na ulici je sve izloženo kao u izlogu, pa zašto onda ne bismo sjeli u jedan od brojnih napuštenih izloga i pustili da se ulica odvije pred nama? 
 
Tekst: Nataša Rajković i Bobo Jelčić
Režija: Nataša Rajković i Bobo Jelčić
Glume:  Jerko Marčić, Zlata Huljev Biondić, Đurđa Biondić, Nenad Borović, Maja Bosnić, Vjekoslav Domini, Zdenka Gender, Slavica Hruškar, Krešo Hruškar, Vesna Kobeščak, Slavko Mijalić, Rajka Petrinović, Katarina Vukadin, Marija Poturić, Želimir Sappe, Alemka Sappe, Zvonimir Drenški
Kostimografija: Zagrebačko kazalište mladih
Organizatorica i inspicijentica: Ana Suntešić
Fotografija: Demirel Pašalić
Grafički dizajn: Roberta Bratović i Nina Bačun

Proslavljeni autorski dvojac Nataša Rajković i Bobo Jelčić godinama mijenjaju sliku hrvatskog kazališta svojim projektima u kojima istražuju odnos između stvarnosti i teatra, svjedočeći o krhkosti njihovih granica. Njihove nagrađivane predstave izvođene su na mnogobrojnim europskim kazališnim festivalima, u gotovo svim europskim teatarskim metropolama i u posljednjem desetljeću postale su zaštitnim znakom hrvatskog kazališta na europskim kazališnim zemljovidima.
 
Gradske su ulice i same izlog, izlog u kojem se ljudi izlažu jedni drugima. Izlažemo se pogledima brojnih nepoznatih gledatelja koji u svojim mislima s nama čine što god hoće. Mogu nas propustiti ili zanemariti, prihvatiti ili odbaciti. Mogu nam sve ono što i mi možemo njima jer je svaki korak na gradskoj ulici ulazak u nečiji pogled. I to jest korak, ali nije velik ni za koga. Uvijek je puno veća stvar iz tog pogleda iskoračiti i ostaviti kakav trag, a da pri tom ne padneš mrtav ili ne ubiješ nikoga, da ne budeš krvav i pijan, da ne vičeš ljut i lud, ne hodaš gol ili smiješno odjeven, ne plačeš ili ne vrištiš. Kad to vidimo, to dugo pamtimo, ali pamtimo i one koji zamišljeno žure, nesvjesno pjevuše, veselo se smiju, nenamjerno se u vas zalete i ispričaju se, one s kojima su nam se pogledi susreli, kao i one s kojih teško skidamo pogled jer nas na nekoga podsjećaju ili ne podsjećaju, ali jednostavno ih primjećujemo. Pamtimo, naravno, i one u čijem pogledu ostajemo i sami zarobljeni, pa često postanemo usiljenima i ukočenima i glumatamo od napetosti jer smo gledani. I na kraju okrenuli mi glavu na bilo koju stranu i gledali u pod ili u nebo, na ulici ćemo uvijek znati da je sve izloženo kao u izlogu, pa zašto onda ne bismo sjeli u jedan od brojnih napuštenih izloga i pustili da se ulica odvije pred nama? Time ćemo dati ulici priliku da postane pozornicom, a jednom od izloga dati ulogu gledališta i tako ga oživjeti, a da u njemu ne otvorimo još jednu kladionicu.
 
Četvrtak, 9. lipnja u 20 sati / Hotel Royal (Kapucinska 34)
Studio za suvremeni ples i dance_lab collective: Povijest gledanja 

Autor: Oliver Frljić
Ko-autori i izvođači: Bosiljka Vujović Mažuran, Ana Mrak, Petra Hrašćanec Herceg, Branko Banković, Aleksandar Čavlek, Petar Banda, Danko Stjepanović i Oliver Frljić
Produkcija: Studio za suvremeni ples i dance_lab collective
Grafičko oblikovanje: Dinko Uglešić
Fotografija: Danko Stjepanović
Puno hvala: Nataša Rajković, Štefica Bartolin, Saša Božić, Koraljka Begović, Borut Šeparović, Dijana Basta, Siniša Cerovski, Igor Banjanin 
 
'Povijest gledanja' je započela od praznog pojma koji je uzela za svoj naslov. Što bi bila povijest gledanja? Koji tip događajnosti i koja izvedbena situacija su potrebne da bi se nešto kvalificiralo/klasificiralo kao dio povijesti gledanja? Je li povijest gledanja potrebno gledati iz same te povijesti, iz situacije koja je već obuhvaćena ovim pojmom ili je potrebno naći neku metapoziciju? Na koji način ples kao izvedbena i praksa gledanja proizvodi, a na koji način ukida ovu povijest?
 
'Povijest gledanja' je za radnu definiciju uzela specifičnu performativnost čina gledanja i prošireno polje izvedbe koja se konstituira kroz izvođačku, ali i gledateljsku izvedbu gledanja. Umjesto klasične situacije u plesu u kojoj se gledanje uzima kao uvjet izvedbenosti, povijest gledanja se unutar plesa konstituira upravo kroz izvedbenost gledanja, naglašenu bispektakularnost u kojem uži pojam izvedbe 'gleda' i gleda svoju proširenu mogućnost. Međutim, iz takve naglašene bispektakularnosti izvedba klizi u aspektakularnost i razvija svoje aformativne potencijale. Izvedbi se ukida mogućnost da se u činu predstavi kao plesna izvedba.
 
Perceptivni lom, činjenica da gledatelj vlastiti čin gledanja ne može izvesti i verificirati unutar normiranih izvedbenih uvjeta, otvara prostor zagledanosti u (ne)mogućnosti vlastite izvedbe gledanja. 'Povijest gledanja' se događa u prostoru u kojem gledatelj ne može gledanjem i objektifikacijom gledanog izvesti vlastitu subjektivizaciju. Odnosi moći koji se u povijest uvijek upisuju kroz interpretaciju događaja koji su u nju ušli, ali još više kroz kriterije na koje povijest uključuje/isključuje, prisutni su i u povijesti gledanja. Ako u postfordističkom krajoliku upravo gledanje i viđenost dobivaju najveću ekonomsku vrijednost, onda vidljivost gledanja gledanja i kreiranje adekvatne mu izvedbene situacije postaje ključno. 
 
 
*Saša Božić, kazališni redatelj i dramaturg, prisutan u polju europskog suvremenog plesa. Kao dramaturg, izvan Hrvatske surađuje s priznatim koreografima poput Isabele Schaad (Berlin), Simone Aughterloney (Berlin), Francesca Scavette (Oslo), Martine Pisani (Pariz) i Dalije Aćin (Beograd). Potpisuje dramaturgiju za nagrađivane predstave poput „Ogoljeno“ (Zagrebački plesni ansambl-Nagrada hrvatskog glumišta 2008. za Najbolju plesnu predstavu, koreografija: Snježana Abramović Milković), „Nos Vamos a ver“ (Kazalište Novi život, Zagreb, Grand prieux festivala Zlatni lav u Umagu, koreografija: Ksenija Zec), „Isto“ (Zagrebački plesni ansambl, Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju koreografiju Kseniji Zec, 2005). Za zajednički projekt s beogradskom umjetnicom Dalijom Aćin „Handle with a great care“ nagrađen je prvom nagradom Jardin d' Europe, najprestižnijeg europskog plesnog festivala Impulstanz u Beču 2008. Kazališni pojekti sudjeluju mu na festivalima poput Eurokaza, Bitefa, Transeuropa festivala u Hildesheimu, Karantena u Dubrovniku, itd.Trenutno svoje projekte ostvaruje u europskim kazališnim kućama poput Hebbel am Ufer u Berlinu, Kaaiteatrom iz Brusselesa, Pact Zollverein u Essenu, Gesneralee u Zurichu, Nacionalni plesni centar u Oslu i Beogradsko dramsko pozorište. Zajedno s Barbarom Matijević vodi kazališnu grupu de facto.