Predstavljanje romana 'Zašto ne pišem' Dijane Matković

Roman 'Zašto ne pišem' doživio je više izdanja, ušao je u uži krug nagrade za roman godine Kresnik i bio je prva slovenska knjiga na Berlinalu. Prema njemu se snima film.
 
Slovenski izdavač o knjizi:
 
„[N]e poznajem ženu, bez obzira na klasu kojoj pripada, koja ne sumnja u svoje pisanje, u svoje pravo da izrekne svoje misli, svoje osjećaje, svoje spoznaje”, utvrđuje Dijana Matković.
 
Tako u jednoj tvrdnji otvara brojna pitanja i teme koje je kao autoricu privlače: (društvenu) ulogu književnosti i spisateljice danas, moć i nemoć pisanja, klasu i spol... Kao rođena pripovjedačica povezuje ih u krovne teme zajednice odnosno društva i (kulturne) politike danas, kao jedna od najprofiliranijih esejistica našega doba pak u pisanju uvijek polazi od refleksije vlastite pozicije. Svoje tekstove gradi iz autobiografskih fragmenata svoje svakodnevnice, u neprestanom dijalogu s drugim piscima i tekstovima, te iz svijetu otvorene poezije vlastitoga pisanja, preko kojih govori o prekarnoj poziciji pojedinke i pojedinca u kasnom kapitalizmu. Pisanje koje ne samo da se dotiče svijeta nego ga i izaziva.
 
O autorici:
 
Dijana Matković (1984.), autorica, prevoditeljica, novinarka i urednica iz Slovenije. Tijekom studija komparativne književnosti bila je suurednica lista Izmus, potom je osnovala i uređivala časopis Airbeletrina. Paralelno je pisala književne kritike, kolumne, intervjue, članke za Delo, Dnevnik, Le Monde Diplomatique, Playboy i druge medije. Bila je izvršna urednica tiskanog i internetskog izdanja Života dodirom (EPK, MB, 2012.). Godine 2013. pokrenula je društveno angažirani portal Građanska odgovornost. Iste godine objavila je svoju prvu knjigu, zbirku priča U ime oca (V imenu očeta, Goga, 2013.). Urednica je i prevoditeljica Antologija tesnobe (LUD Literatura, 2016.), knjige o tjeskobi koja sadrži eseje slovenskih i drugih autora iz bivše Jugoslavije. Bila je programska voditeljica Društva slovenskih književnih kritičara. Prevođenjem beletristike s jezika bivše države počela se baviti prije dvanaest godina, a dosad je na slovenski prevela sljedeće autore: Andrej Nikolaidis, Ognjen Spahić, Dubravka Ugrešić, Marko Pogačar, Vedrana Rudan, Ahmed Burić, Vladimir Arsenijević, Faruk Šehić, Dragan Velikić, Darko Cvijetić, Emir Kusturica, Oto Horvat, Danilo Kiš i dr. Objavljuje članke i prozu u glavnim slovenskim i regionalnim medijima specijaliziranim za književnost.
 
O prevoditeljici:
 
Anita Peti-Stantić profesorica je na Odsjeku za južnoslavenske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje predaje poredbenolingvističke i slovenističke kolegije. Napisala je slovensko-hrvatski i hrvatsko-slovenski rječnik (Mozaik knjiga, 2013.), tri lingvističke monografije, Jezik naš i/ili njihov: vježbe iz poredbene povijesti južnoslavenskih standardizacijskih procesa te, s Keithom Langstonom, Hrvatsko jezično pitanje danas: identiteti i ideologije i Language Planning and National Identity in Croatia. Uza znanstveni rad, prevodi sa slovenskoga i engleskoga, a posljednjih nekoliko godina intenzivno se bavi istraživanjem i popularizacijom čitanja. O toj je temi sama napisala knjigu Čitanjem do (spo)razumijevanja: od čitalačke pismenosti do čitateljske sposobnosti i jednu s kćeri Vedranom, pod naslovom Znati(želja): Zašto mladi trebaju čitati popularnoznanstvene tekstove, i to odmah?. Objavile su i uredničku knjigu Putovanje u nepoznato: Zašto se bavim znanošću i kako je došlo do toga? Sa slovenskoga i engleskoga na hrvatski je prevela više od 30 knjiga.
  
Naslov Zašto ne pišem objavljen je u sklopu projekta Translators in Focus koji sufinancira Europska unija.
 
Iz knjige:
 
Kad sam jednom tražila stan, tko zna prilikom koje po redu selidbe, u Facebook-grupu namijenjenu tomu jednostavno sam napisala da bih voljela pronaći vlasnika koji “nije lihvar”. Ispod objave se nanizala lavina pogrda: da kako se to ponašam i izražavam, da takvoj osobi kao što sam ja ni ne bi iznajmili stan. Problem s današnjim vremenom je u tome da nije sporno to jesi li lihvar (ili zločinac na čijoj je strani zakon i tako dalje), sporno je neprimjereno korištenje riječi, dakle sporno je ako nekoga nazoveš pravim imenom. Ljudima se problematičnim nije učinilo postojanje lihvara, nego to što sam ih ja prozvala onim što jesu. Ne dao bog da se takne u osjećaje poštenih lihvara. Naše vrijeme od nas traži da budemo pristojni, dok nam lihvari i zločinci svih fela posežu za životima.
    
Koji put se jednostavno više nisam mogla suzdržavati, bila sam očajna. Zato sam bila slaba - napadala sam ljude koji sami stvarno nisu srž problema, nego samo njihov simptom. Recimo, kad mi se, dok sam tražila stanove, u prozorčiću za chat pojavila notifikacija, pa mi je neka Metka, Marjetka, Metoda, ne sjećam se više, pisala da “iznajmljuje stan, ako vas zanima”, nakon čega je slijedio obavezni emotikon smajlija.
    “U Šiški je,” pisala je, “oprema nije ništa posebno, malo je stariji, pored obilaznice, ali u blizini je sve što vam treba, jednosobni, 38 kvadrata, 900 eura plus dvije najamnine prilikom useljenja kao osiguranje.”
    Na brzinu sam izračunala, 2700 eura. Toliko bi imala Metka, Marjetka, Metoda ili kako se već zvala pri predaji ključeva stana s pohabanim pokućstvom u predgrađu Ljubljane.
    Kao što rekoh, koji put se nisam mogla suzdržati.
    “A ako sam zainteresirana da me nategnete?” odvratila sam.
    “Kako to govorite, sramite se zbog takvog tona!”
    “Vi se sramite zato što izrabljujete bijedu svojih sugrađana!”
    “Tužit ću vas za uvredu.”
    “Pravo ne funkcionira tako.”
    “Ah, neka vam Bog pomogne!”
    “Vama neka pomogne da budete bolja kršćanka.”
  
Knjigu "Zašto ne pišem" pronađite na ljevak.hr!