Premijera predstave ‘Kisela krv’ u Hrvatskom narodnom kazalištu Varaždin

Tri žene, Baka, Mama i Unuka obračunavaju se s traumama iz prošlosti. Vrisak je to jedne intime, podjednako osobne i zajedničke. Nasilje koje dolazi stoljećima iz utrobe društva, dajući jednom rodu moć nad drugim, beznađe patrijarhata s ritualno okrutnim navikama stvara od njih antijunakinje koje se boje i onog što bi moglo izaći iz njih, i onog što se taloži u njima.
 
Ivona Marciuš: KISELA KRV
 
Redateljica: Marina Pejnović
Scenografkinja i kostimografkinja: Zdravka Ivandija Kirigin
Skladatelj: Vid Hribar
Oblikovatelj svjetla: Tomislav Maglečić
Maske izradio: Ivan Duić
Suradnica za scenski pokret: Dea Presečki
Autorica video projekcija: Vanda Petrović
Asistentica kostimografkinje: Žarka Krpan
 
HNK Varaždin najavljuje praizvedbu teksta 'Kisela krv', mlade međimuske dramatičarke Ivone Marciuš. Predstavu na Sceni Rogoz režira Marina Pejnović, a glume Ljiljana Bogojević, Barbara Rocco i Dea Presečki. “Jedan od mojih ciljeva je postavljanje novih tekstova, promoviranje mladih autora. Zato mi je drago da mogu najaviti još jednu praizvedbu u varaždinskom kazalištu.  Posebno što se radi o mladoj ,talentiranoj osobi, Ivoni Maciuš koja je napisala izvrstan tekst o tri generacije žena jedne međimurske obitelji. To je snažan, poetičan, autentičan materijal. Osobne priče, ali zajednička tema,  o modelu koji stvara okrutne navike prema ženama.  Htjela sam da to radi Marina koja je u zadnje vrijeme radila niz velikih projekata, na velikim scenama pa mi se činilo zanimljivim ponuditi  joj rad na ovakvom tekstu, u intimnijem, komornijem prostoru.”, kazala je intendantica Senka Bulić
 
Redateljica predstave kaže da je Kisela krv predstava o transgeneracijskom nasilju na koje se šutke pristaje. „Unuka od nasilja pokušava pobjeći odlaskom, pokušajem da drugačijim izborom života od Majke i Bake zaboravi na sve. Drama počinje njezinim povratkom na mjesto višegodišnjih zločina, povratkom doma, povratkom u jezik koji godinama ne govori. Svojim povratkom i suočavanjem preko pospremanja stvari u prostoru emotivno opterećenih što lijepim sjećanjima što traumama budi duhove majke i bake te konačno ne bježi, već se suočava. Ona iz suvremenog pogleda na muško ženske odnose ne sudi, već pokušava shvatiti.“
 
Kaže da su u Ivoninom tekstu  bitne poetski iznesene sličice koje su tragovi sjećanja i da takav izraz omogućuje snovitu režiju svakodnevnog uzvišenog na ritualno. „Jezik predstave, glazba (međimurske popevke), kostimi (hipertrofirani elementi nošnje), hrana i događaji (kolinje, fašnik) uronjeni su u međimursku tradiciju. Sve to ovu dramu čini rijetkim suvremenim kreativnim izrazom na dijalektu.“
 
Autorica teksta Ivona Marciuš zadovoljna je zbog prilike da joj tekst bude postavljen baš u varaždinskom kazalištu. „To je vrisak koji se probija kroz godine i godine nasilja, patrijarhalnih obrazaca koji su dovedeni do ekstrema i dani kroz ritualni, krvavi običaj jedne međimurske obitelji - svinjokolju. Intima triju žena ispoljava se kroz ispovijesti čijih se priznavanja i same boje, ali još više - boje se onoga što bi sve moglo izaći kada se ona jednom izgovore, a da toga nisu ni svjesne.“
 
Sukob se ovdje događa na razini samog jezika, suprotstavljanja standarda i međimurskog dijalekta. Međimurski je dijalekt shvaćen kao tradicija, nasljeđe i sve uspomene i traume u tom zajedničkom prostoru življenja, dok štokavština kao standardni jezik predstavlja bijeg  i spas od tradicije koja bi da se sve ponavlja: rođenje, prva pričest, udaja, obed u 12, svinjokolja i sve ono od čega se Unuka bori vriskom, čekajući da konačno čuje kako zvuče Mamin i Bakin.
 
Scenografkinja i kostimografkinja je Zdravka Ivandija Kirigin, skladatelj je Vid Hribar, oblikovatelj svjetla Tomislav Maglečić. Premijera je 11.02. , a reprize su  13.02. i 14.02.