Najpoznatiji Pirandellov komad i jedan od najrelevantnijih metadramskih komada uopće već je u vrijeme svojeg nastanka i prvog izvođenja 1921. izazvao podijeljene reakcije kod publike i kritike, podjednako zbog razotkrivanja kazališnog aparata i prokazivanja licemjerja obitelji kao osnovne društvene zajednice. Pirandellovih šest likova nude redatelju i glumačkoj družini svoju nedovršenu priču, no nitko od njih ne može se usuglasiti oko jedinstvene verzije svoje obiteljske povijesti: Otac i Majka živjeli su u braku i dobili Sina, ali su se rastali i Majka je ostavila tu obitelj kad je Sin imao dvije godine. Zasnovala je novu obitelj s tajnikom svojeg bivšeg muža i s njim dobila troje djece: Pastorku, Dječaka i Djevojčicu. Nakon smrti njihova oca, obitelj se nalazi u velikim financijskim poteškoćama i Pastorka se počinje prostituirati kako bi prehranila obitelj, sve dok jednog dana u bordelu ne susretne upravo Majčinog bivšeg muža, svojeg očuha. Kako drama odmiče, postaje sve jasnije da se likovi nikada neće dogovoriti oko toga čija perspektiva treba biti zastupljena, a komad u cjelini dovodi u pitanje formu i ideju drame.
Zanimljivo je pritom da Pirandello povezuje svoj metadramski postupak s idejom rasapa nuklearne obitelji, a upravo kako bi polemizirao s tadašnjim nastojanjima kazališta da tematizira osobne i društvene sukobe. Pirandellova drama u vrijeme svojega nastanka bila je i reakcija na konvencije ustoličene realističkim i naturalističkim poetikama toga vremena, no otišla je mnogo dalje u obradi teme obitelji upravo zahvaljujući svojoj formi koja stalnim raspadom podcrtava i raspad obitelji šest odbačenih likova. Dvije disfunkcionalne zajednice, kako ona kazališna tako i obiteljska, promatrane usporedno, progovaraju o patologiji kolektiva koji počivaju na strogim hijerarhijama i neupitnim pozicijama moći. Obitelj pritom ipak figurira kao osnovna ćelija društva potvrđujući tezu da što je obitelj "funkcionalnija" i što bolje prenosi dominantne društvene vrijednosti, to disfunkcionalnije pojedince proizvodi, koji se nisu u stanju emancipirati od vrijednosti i različitih uloga usvojenih tim putem. Drama potrage šest likova traje još i danas. U toj potrazi se našlo štošta, a što će se naći u Kerempuhovoj predstavi koju postavlja Oliver Frljić, možete pogledati od 19. siječnja 2018. nadalje. U društvu koje zadnjih dvadeset i šest godina opsesivno traži svoj identitet i autora, ova Pirandellova drama o kazalištu svakako dobiva i nova značenja. Pirandelizacija javnog života u Hrvatskoj odavno je izbrisala granicu između zbilje i fikcije te pokazala kako se kazališni oblici manipulacije također koriste za proizvodnju sadržaja u javnom prostoru. Kao potpisnik Manifesta fašističkih intelektualaca, autor Pirandello svakako nalazi ideološke rezonancije i u današnjoj Hrvatskoj - barem po broju likova koji ga, i ne znajući, traže. U ulogama likova nastupaju članovi Kerempuhova ansambla Linda Begonja, Vili Matula, Damir Poljičak i Branka Trlin, uz mlade glumce Roka Sikavicu i Ivu Šimić u ulogama Dječaka i Djevojčice. Redatelja igra novopridošli član Kerempuhova ansambla Jerko Marčić, a ostatak glumačke družine Mia Anočić Valentić / Tihana Lazović, Ozren Opačić, Borko Perić, Matija Šakoronja, te vanjski suradnici Kim Končar, Karlo Mlinar i Filip Sertić.
Oliver Frljić potpisuje i adaptaciju teksta te izbor glazbe, dramaturginja je Nina Gojić, scenograf Igor Pauška, kostimografkinja Sandra Dekanić. Oblikovateljica svjetla je Vesna Kolarec, zvuka Alan Sinkauz a pokreta Ana Kreitmeyer.
U ulogama likova nastupaju članovi Kerempuhova ansambla Linda Begonja, Vili Matula, Damir Poljičak i Branka Trlin, uz mlade glumce Roka Sikavicu i Ivu Šimić u ulogama Dječaka i Djevojčice. Redatelja igra novopridošli član Kerempuhova ansambla Jerko Marčić, a ostatak glumačke družine Mia Anočić Valentić / Tihana Lazović, Ozren Opačić, Borko Perić, Matija Šakoronja, te vanjski suradnici Kim Končar, Karlo Mlinar i Filip Sertić.
