Stipan Tadić izlaže u Greti

Odreći se uloge autora kao isključivog tvorca umjetničkog djela i prihvatiti se zadatka po narudžbi, za umjetnika je često mukotrpan i nimalo zahvalan proces. Pa ipak, taj početni otpor prema nepoznatom prostoru može lako prerasti u izazov pun preispitivanja i samokritike, koji za posljedicu donose svojevrsno autorsko sazrijevanje. Takav je slučaj i sa 'Betonažom hrvatske obale' Stipana Tadića.

Slika je nastala kao rezultat autorovih višemjesečnih nastojanja da se približi naručiteljevoj ideji, zamišljenoj kao parodiji 'Dolaska Hrvata na Jadran' Otona Ivekovića, na kojoj su kralj i plemstvo zamijenjeni gradonačelnikom, arhitektom i građevinskim radnicima.

S vremenom se naručiteljeva ideja autoru učinila suviše plošnom te je, polako, gubeći jedan po jedan slikani sloj, poprimila sasvim novi karakter. Likovi nagomilani u prvi plan prvobitne verzije rada najzad su prebrisani i lišeni bilo kakve uloge na platnu. Umjesto njih, Tadić slika bager i građevinski materijal, kompozicijski ih smještajući na njihovo mjesto.

Atmosfera slike prouzrokovana upravo izostankom prvotnih sadržaja na trenutke djeluje pomalo začudno, dok gledatelj, na prvi pogled, ima osjećaj kao da na njoj nešto nedostaje. No, ovdje je riječ o Tadićevom promišljenom zaokretu u radu – on svjesno odabire jedan novi smjer komuniciranja s gledateljem u kojem ključ za čitanje predteksta nije moguće pronaći na prvi pogled. On raspoređuje bager, miješalice i palete upravo na ona mjesta na kojima se kod Ivekovića nalaze ljudi, pridajući im tako gotovo ljudske karakteristike. Tadićeva je citatnost ovdje mnogo suptilnija nego u njegovim prethodnim radovima u kojima je dijalog s predtekstomvrlo očigledan i eksplicitan.


Slikajući ovaj rad, s bagerom i građevinskim materijalom u prvom planu, bez i jednog čovjeka, autor kao da ukazuje na dehumanizirajući aspekt betonaže i apartmanizacije Jadranske obale. No, Tadić nije angažirani autor. Njegova djela nikada ne kritiziraju na direktan i oštar način. Tadića prvenstveno zanima umjetnost kao odraz njegove intime, ali i umjetnost koja na ovaj ili onaj način komunicira s umjetnošću; slikajući dalmatinski pejzaž posegnuo je za starim majstorima, prizvavši brežuljke kakve možemo vidjeti na renesansnim slikama starih majstora.

Niti bager na slici ne izgleda prijeteće; prikazan je kao igračka i Tadić time kao da je htio izvršiti subverziju teme koju ne može intimno doživjeti i koja mu je suviše daleka. Ludističkim pristupom, tako svojstvenim za Stipana Tadića, i na ovoj slici on izaziva iznevjereno očekivanje u promatrača koji očekuje politički angažiran rad prožet satirom i kritikom.

Buneći se protiv umjetnosti koja se buni i inzistirajući na umjetnosti kao odrazu vlastite intime, Tadić postaje ‘anti-buntovnik’, kako David Foster Wallace* naziva najnoviju generaciju američkih pisaca. I dok je, prema Wallaceu, starija generacija postmodernističkih buntovnika riskirala da izazove šok, negodovanje, opužbe za socijalizam, anarhizam i nihilizam, novi buntovnici mogli bi biti umjetnici koji su spremni riskirati 'zijevanje, hladne osmijehe, gurkanje laktovima, ili komentare 'Oh, kako banalno!' (David Foster Wallace: 'E UnibusPluram: Television and U.S. Fiction)'

I možda, sasvim nesvjesno, slikajući rad po narudžbi, Stipan Tadić otvara si put ka oslobođenju od 'inercije koja je rezultat stoljetne modernističke ideološke naivnosti kao i cinične neiskrenosti njezinog antonimičnog kopileta'. (Luke Turner: 'Metamodernistmanifesto')