Tanja Dabo i Letricija Linardić / Zajednički nazivnik

Očito je da ubrzano urušavanje morala na globalnoj razini, a posebno odražavanje ovog fenomena u svakodnevnom životu u njegovim nacionalnim varijacijama, mobilizira umjetnike koji etički diskurs smatraju bitnim aspektom stvaralačkog čina da nastavljaju i dodatno razvijaju povijesno snažno izraženu aktivističku liniju postkonceptualne umjetničke prakse. Međutim, dok je aktivizam prethodnih generacija bio usmjeren na podršku i artikulaciju novih razina demokratskog svjetonazora i sustava, nagli zaokret globalnog svjetonazorskog diskursa prema konzervativnim i neoliberalnim vrijednostima, suvremeni umjetnički aktivizam postavlja u poziciju obrane dostignutih vrijednosti kako na društvenom, tako i na osobnom planu.

Zajednička izložba Letricije Linardić i Tanje Dabo obuhvaća cijeli raspon umjetničke reakcije na kompleksnost zbilje: od eksplikacije stava prema izabranoj umjetničkoj disciplini i njenim cehovskim aspektima, te doživljaja sebe same u srazu majčinstva sa životnom vokacijom i dostignutom profesionalnom afirmacijom u radovima Tanje Dabo, do refleksije na kurentne fenomene društvene entropije u radovima Letricije Linardić. U kratkim crtama možemo odrediti da je njihov umjetnički credo zasnovan na bespoštednoj iskrenosti i autorefleksiji; njihovo sredstvo je riječ, a stvaralačka metoda neortodoksna primjena i prijenos klasičnih grafičkih disciplina u multidisciplinarni standard suvremene umjetničke prakse.

Za one koji to ne znaju, treba istaknuti da su Dabo i Lenardić umjetnice iste generacije, te da su grafičko obrazovanje stekle i početke karijere razvijale u okruženju fenomena Riječke grafičke škole, čijoj su reputaciji svojim uspjesima i same doprinijele. Ono što su od „škole“ preuzele i njegovale prije svega je visoka metijerska vještina i profesionalna razina, potom sklonost ka izražajnom bogatstvu akromatskog područja te, naposljetku, hrabrost stečena otvorenošću sustava koji ih je usmjerio k istraživanju širokog polja izražajnih mogućnosti suvremene umjetničke prakse. Po slobodi kojom se odmiču i vraćaju svojoj ishodišnoj umjetničkoj disciplini, obje umjetnice tipične su predstavnice generacije koja je na umjetničku scenu istupila krajem prošlog stoljeća.

Njihova generacija, ili barem onaj njezin dio s kojim ih povezuje umjetnička srodnost, u artikulaciji vlastitih oblika izražavanja osjećala se bliža ili je bila nadahnutija umjetnicima neoavangardnih pokreta sedamdesetih godina, nego li prethodnom im generacijom koja je osamdesetih uz kreativnu slobodu uživala u hedoniji povratka tradicionalnim umjetničkim disciplinama, figuraciji i povijesti umjetnosti kao neiscrpnom vrelu inspiracije. Ova je karakteristika njihovog rada na splitskoj izložbi najvidljivija upravo u korištenju riječi kao osnovnog kanala prijenosa poruke, a što umjetnice uvelike duguju konceptualnim umjetnicima. Njihovo korištenje riječi kao parola, u ciklusu Pokora Tanje Dabo doslovno izvedenih naizgled nevještim rukopisom neujednačenih slova, u sjećanje priziva ikonički transparent Željka Jermana Ovo nije moj svijet (1976.) No, tu svaka sličnost prestaje.

Za razliku od Jermana, ali i zahvaljujući mu, Tanja Dabo je u svojoj multimedijskoj umjetničkoj praksi, provodeći sustavnu društvenu i institucionalnu kritiku, ostvarila uspješnu profesionalnu karijeru i poziciju akademske predavačice. Njen povratak ishodišnoj disciplini stoga je označio osobnu potrebu propitivanja ispravnosti vlastitih umjetničkih odluka što se, dakako, premetnulo u kritiku rigidnosti cehovske pozicije koju obilježava blago rečeno skepsa prema izletima grafičkih umjetnika u druga umjetnička područja. Naravno, da su formom i sadržajem „naivne“ parole izvedene fizički zahtjevnom tehnikom litografije, pa se, zazivajući gotovo srednjovjekovni žar za ispaštanjem grijeha, Tanja Dabo ovim ciklusom „iskupila“ u očima ortodoksnih cehovskih kolega i cinično potvrdila svoje pravo da se smatra i naziva grafičkom umjetnicom. Ponešto teži problem, a i medijske reakcije, izazvao je njezin drugi ovdje predstavljen ciklus, Nelagoda, tjeskoba, kojim je za konvencionalne svjetonazore gotovo nepriličnom otvorenošću obznanila svoja razmišljanja, osobne dvojbe, probleme i stvaralačku blokadu tijekom trudnoće i prvih godina materinstva. U još uvijek rastućoj ulozi konzervativnog svjetonazora u našim životima, osjetljivo pitanje demografije, majčinstva i prava na profesionalnu karijeru, prelama se na ženskom rodu novim intenzitetom i psihološkim mehanizmima, bez obzira što stvarni životni standard poslovnu karijeru žene čini imperativnom. Stiješnjena između osobnih poriva i vanjskih imperativa, Tanja Dabo je kreativno rješenje našla u naraciji, iznoseći svoje osjećaje u prvom licu. Ovaj povratak na narativnu formu koju su devedesete tako voljele, navodi me na zaključak da bi njen medij za isti narativ u tom vremenu bio video snimka nepomičnog kadra u kojemu bi nam se ona osobno netremice nas gledajući u oči obratila istim riječima. Danas nam tu poruku, možda i efektnije, koristeći izvorišnu grafičku disciplinu iznosi na stranicama jasno otisnutog teksta, asketski uvezanih u umjetničku knjigu. Listajući stranicu za stranicom postupno ulazimo u proces umjetničine katarze i početka neke nove faze njene karijere.

Radovi Letricije Linardić nisu zasnovani na osobnom diskursu, ali izražavaju vrlo jasan osobni stav prema moralnom bankrotu hrvatske svakodnevnice. Ciklusi Parole i Indulgencije, referiraju se na akutne probleme našeg društva poput nezaposlenosti i korupcije, istovremeno ocrtavajući pervertiranu ideju o boljem društvu koja je realizirana u svojoj suprotnosti. Za razliku od Tanje Dabo koja se u procesu vratila otisku na papiru, Letricija Linardić grafičke je tehnike integrirala u instalacije koje objedinjuju različite materijale i iskoračuju u treću dimenziju. Grafika je u ovim ciklusima jedna od disciplina, bez obzira što se likovne kvalitete segmenata instalacije mogu svesti na izražajnost grafičkih tehnika. Poruke su numerički i pojmovno ubojito precizne. Bez obzira što nam je problematika dobro poznata, njena je transpozicija u estetski savršenu formu, koja je u našoj svijesti još uvijek predodređena za iskaz idealnog, razotkriva na nov i upečatljiv način. Tako se, na primjer, narcisoidnost političke frazeologije čita iz odraza, kao što se grafička matrica otiskom realizira u zrcalno simetričnu predodžbu namijenjenu našem pogledu. U konačnici, škrabice za milodare u instalaciji Indulgencije ponuđene su posjetiteljima i potrebi otkupa naših vlastitih grijeha kao dionika moralnog kolapsa. Nitko nije nevin.

U zaključku treba istaknuti još jednu karakteristiku koja ukazuje na kulturološke i moralne temelje umjetnica. Pokora, tjeskoba, indulgencija, nelagoda, pojmovi su preuzeti iz kršćanskog svjetonazora, onog koji u sebi integrira etičnost zasnovanu na oprostu, toleranciji, pomaganju i prihvaćanju svojih bližnjih i svih ostalih. Riječ je o vrijednostima koje su u današnjoj dominantnoj konzervativnoj ideologiji fraze i forma bez sadržaja. Kršćanski socijalizam koji zagovara strukturalnu primjenu kršćanskoga socijalnog načela u kombinaciji osnovnih ciljeva socijalizma s vjerskim i moralnim kršćanskim naukom, čini se da je danas  jednako dalekim kao i nekadašnji bauk socijalizma koji je „kružio Europom“. Branko Franceschi