Tea Jurišić, Ivan Oštarčević i Marta Tuta: Dokumentatori

Povijest evropske umjetnosti povijest je i fantazmagoričnih bića – od prvih sirena i sfingi na grčkim vazama, do čudovišnih stanovnika nepoznatih zemalja čiji se životni prostor sužavao ekspanzijom evropske trgovine i otkrićem prekomorskih zemalja, a koji su nastanjivali romaničke portale i kodekse, sve do minuciozno crtežom opisanih životinja, ljudi i biljaka iz dalekih zemalja, što su u krajem osamnaestog i tijekom devetnaestog stoljeća činili katalog mogućeg plijena velikih kolonijalnih sila koje su financirale istraživanja.

Nadrealizam, kao avangardni pokret umjetnosti prve polovine dvadesetog stoljeća, primijenivši iskustvo Freudove i Jungove pshioanalize, poticao je istraživanje nepoznatih, barem za zapadnu kulturu, područja ljudske psihe: bilo u poeziji bilo u vizualnim umjetnostima formalnim je i sadržajnim supostavljanjima nespojivoga stvarao fanazmagorijske krajolike podsvjesnog koje su nerijetko nastanjivala čudovišna bića, s nepogrešivo ljudskim obilježjima. Nije stoga za začuditi se što su, uz neizostavan fotografski eksperiment, upravo tradicionalni crtež ili grafika u svojoj minucioznoj izgradnji simbola i predodžbi te nerijetko nejasnim prijelazima između figuracije i apstrakcije, preklapajući se ponekad sa medijski i sadržajno slobodnijom tehnikom kolaža, zauzimao posebno mjesto.

Narativni crteži troje mladih umjetnika, Marte Tute, Ivana Oštarčevića i Tee Jurišić u svom figurativnom i asocijativnom iskazu ispipavaju granice ljudskog i životinjskog, stvarnog i nadrealnog, kombinirajući crtež ili grafiku sa izravnim ili citiranim referencama iz masovnih medija, tiskanih ili elektroničkih, te svijeta filma i stripa. Rad Marte Tute najbliži znanstvenoj ilustraciji, nastojeći u detalju konstruirati i uvjeriti o postojanju tih bića i samo nekim začudnim detaljem ukazati na njihovu nepostojanost. Epske kompozicije Ivana Oštarčevića u linearnom obliku isprepliću medijski posredovane slike živih stvorova, polazeći od najjednostavnijih, jednostaničnih organizama, sve do iščezlih vrsta ali i antropomorfnih čudovišta te prikaza astronauta u svemirskom bespuću. Taj se niz razvija u narativnom slijedu koji nastoji ispričati nelinearni pogled na povijest i ograničene dosege javnog djelovanja kroz medij umjetnosti, koliko god angažirana bila.

S druge strane, fluidni, u tehinici laviranog tuša izvedeni crteži Tee Jurišić zaokružene su i cjelovite stripovske (ali bez teksta), snovima inspirirane dogodovštine o biću koje, nastavljajući se na prolaz koji su u davno vrijeme otvorili razni posjetitelji iz stranih zemalja i paralelnih svjetova - među kojima je prije nekoliko desetljeća u popularnoj kulturi zabljesnuo Ziggy Stardust a danas ga nastavlja robot Tars iz filma Interstellar - kroz vlastitu sjenu posreduje sliku svijeta.

U eseju "Otvoreno", objavljenom početkom ovog stoljeća, talijanski filozof Giorgio Agamben piše o ukidanju distinkcije i hijerarhije između ljudskog i životinjskog, upućujući na istodobnu animalizaciju čovjeka i humanizaciju životinja. U vremenu post-povijesti, koje, nakon iskustava totalitarizama dvadesetog stoljeća i nakon ispraznih misija nacionalnih država uslijed čijih su djelovanja nestajali cjelokupni narodi, ljudska se vrsta našla u svojoj radikalnoj depolitizaciji, a samo je održanje golog života postalo najvišom političkom ili nepolitičkom zadaćom. No ta redukcija na biopolitički život otvara prostor za integraciju ljudskog u životnjsko i obrnuto, otvarajući prostor za novo djelovanje političkog izvan uobičajenog rascjepa ili dominacije ljudskog nad životinjskim. Na kraju, i sam se umjetnički čin događa upravo u tom prvotnom sukobu svijeta i zemlje, ako mislimo na neke od osnovnih medija i sadržaja u prvim zabilježenim ljudskim umjetničkim tragovima. Danas se ono prenosi na područje samog života, u kojemu se atributi ljudskog i životinjskog pretapaju i razdvajaju izvan čvrstih, možda čak i modernitetom uspostavljenih granica. Jasna Jakšić